недеља, 3. август 2014.

SLUŽENJE

(prva propoved sa Omladinske konferencije, održane u PEC u Beograd od 1 - 3. maja)

Pre svega želim da vas pozdravim i da vam poželim mnogo Božih blagoslova u naredna dva dana, koliko ćete ih provesti ovde.
Nadam se da smo pripremili dobro duhovnu hranu, i da će te odavde otići puni entuzijazma i sa odlukom da služite Bogu na svaki mogući način, i u svakoj prilici koja vam se pruži.

Ono što želim reći ove večeri je činjenica da Bog, voli i želi da mu služimo.
Ponekad smo zbunjeni takvim zahtevom, jer šta smrtni, nejaki, čovek može da učini za Boga.
Kad smo se pripremali za ovu konferenciju morali smo da razmišljao o mnogo stvari - šta će se govoriti, ko će govoriti, kakva će biti tema, koliko vremena će sve to trajati, šta ćemo jesti, gde će gosti spavati, ko će se za njih brinuti ... I to je normalno, ljudi smo. Mnogo, mnogo stvari.
Ali, kad je Bog u pitanju njemu ne treba ništa od toga - on ne treba smeštaj, ne treba mu ni hrana, ne treba spremiti teme ... U stvari, sve što bismo mi mogli da mu damo, on je prethodno dao nama.
Pa ima li onda naša služba smisla? I kakva je, onda, to služba?

Iako nam je, dakle, jasno da smrtan čovek ne može da brine o Svemogućem Bogu, čini se da je to zavet koji je David izrekao u ovom Psalmu koji ćemo sada pročitati.
Psalam 132:1-5
“Seti se Davida, Jahve, i svih njegovih nedaća.
On se zakleo Jahveu, zakleo se Silnom Jakovljevom:
“Neću ući u svoju kuću, ni popeti se na svoju postelju,
Neću dati da mi san obuzme oči ni dremež moje kapke
Dok ne nađem mesto za Jahvea, boravište za Silnoga Jakovljevog.””

Za svaku je pohvalu Davidova želja da sagradi mesto gde bi Bog obitavao na zemlji, mesto gde bi čovek mogao da se sretne sa slavom Božjom.
Na njegovu žalost to mu nije dozvoljeno zbog njegove prošlosti (1.Carevima 17-19), ali Solomon, njegov sin, sagradio je Božji hram u Jerusalimu, koji je na taj način postao vidljiv celom svetu.
Za svaku je pohvalu što i danas vidimo ljude spremne da se posvete služenju Bogu. Takav stav je pun dečije bazazlenosti i svakako je Bog njime zadovoljan.
Međutim, mi često planiramo da služimo Bogu onako kako mi želimo. Ponekad čak i ne prepoznajemo razne službe i načine da služimo Bogu. Nekad nam se čini da je služenje Bogu samo ako si pastor, propovednik ili đakon, i eventualno još dve tri neke druge pozicije u crkvi.
Međutim u Carstvu Božijem ima nebrojeno mnogo službi i prilika da služenje, a osim toga i Bog ipak ima svoje planove, i želje. Moramo uvek biti svesni da je Gospodar taj koji bira svoje sluge i daje im zaduženja.  

Dakle, kao što sam već rekao, Bog ne zavisi od onoga šta čovek može da uradi za njega. Na Marsovom brdu u Atini Pavle se suočio sa učenim ljudima tog vremena i to prilikom im je rekao:”Bog koji je stvorio svet i sve u njemu, Gospodar je neba i zemlje, i on ne prebiva u hramovima sagrađenima rukom, niti ga ljudske ruke poslužuju, kao da mu je nešto potrebno. Jer, on je taj koji svima daje život i dah i sve drugo.” Dela 17:24,25

Bog je pozvao čoveka da mu služi kako bi čovek mogao da doživi svu radost i blagoslov koji iz te službe proističe.
U SZ nalazimo mnogo primera služitelja Božjih. Ponekad je njihova služba bila direktna zapovest od Boga, a ponekad je to bila njihova sopstvena inicijativa.
Noa je pomogao Bogu gradeći brod, kad je Bog odlučio da očisti svet od greha (1. Mojsijeva 6 - 9).
Mojsije je predvodio izlazak Božijeg naroda iz Egipta, onda kad je Bog odlučio da im da Hanan u nasleđe.
Raava je samoinicijativno sačuvala uhode iz Božijeg naroda i tako doprinela pobedi prilikom napada na Jerihon.

U NZ, Bog takođe poziva ljude u službu. Posebno ovde mislim na ljude koji su pomagali Hristu prilikom njegovog boravka na zemlji.
Pre svih njih, Isusovi zemaljski roditelji su se brinuli od njemu. (Luka 2:40-52).
Gostoprimljivi prijatelji kao Marija, Marta i Lazar, brinuli su se za mnoge njegove potrebe dok je hodao zemljom. (Jovan 12:1-3); Luka 10:38).
Da bi njegov trijumfalni ulazak u Jerusalim bio u skladu sa pismom, Isus je poslao po mlado magare sa rečima “Gospodu je potrebno” (Matej 21:2,3).
Petar se trudio da mačem odbrani Gospoda u vrtu (Matej 26:51); Josif iz Arimateje je obezbedio nedirnuti grob za njegovo telo (Matej 27:57-60); dobre žene su se pobrinule da njegovo telo bude pomazanao kad je položeno u grob (Mark 16:1).

Kakva je to radost bila za njih, što su mogli da zadovolje neke od potreba koje je Gospod imao za vreme ovozemaljske službe!?
Mi takođe možemo, služeći Bogu, da primimo mnoštvo blagoslova i da budemo ispunjeni radošću i zadovoljstvom, koje iz te službe proizilazi.
Mi ne služimo nekom ko će nam za tu našu službu platiti ovozemljskim dobrima, već ćemo primiti ono nemerljivo vredno, Božansko, nebesko blago.

Zato večeras želim da usmerim vašu pažnju na službe Bogu koja nemaju ni naziv ni poziciju, ali su podjednako važne kao i sve druge službi.

SLUŽITI BOGU MOŽEMO TAKO ŠTO ĆEMO GA SLAVITI I OBOŽAVATI
Slavljenje i obožavanje pokazuju koliko cenimo onoga koga slavimo.
Oduvek je slava jedan od najvećih motivatora za ceo svet. Ljudi više vole da su slavni nego da su bogati ili bilo šta drugo. Pogledajte FB. Nažalost, ljudska težnja ka slavi pokazuju njihovu oholost i ponos jer žele da se na taj način uzdignu iznad drugih. To pokazuje ono što nam je greh doneo. Želja da dosegnu Božju slavu vodi ljude pogrešnim putevima, sve dalje i dalje od Boga.
Ali Bog ne želi da ga slavimo iz sujete ili da ga obožavamo iz nekih loših pobuda ili da se slavom odvoji od nas. Naprotiv!
Naime slaveći njega mi primamo Njegovu slavu u svoj život, i na taj način se oslobađamo propadljive ljudske slave i bivamo obasjani nebeskom, beskonačnom slavom.

Knjiga Otkrivenja je puna simbolike, ali ima jedan deo, simboličan ili stvaran, svejedno, pred kojim ostajemo bez daha. Kad je Jovan podignut u nebo, on je video mnoštvo bića koja bez prestanka govore: “Svet, svet, svet Gospod Bog Svedržitelj, koji beše, i koji jeste, i koji će doći.” i “Dostojan si, Gospode, da primiš slavu i čast i silu; jer si Ti sazdao sve, i po volji Tvojoj jeste i stvoreno je.” (Otkrivenje 4:8-11)
Celo nebo živi od i za slavu Božju. Ako se oni koji su već u sigurnosti svog nebeskog doma, sa tolikom revnošćju klanjaju pred slavom Božjom, koliko je važnije za nas da to činimo?

Kad čitamo Pismo očigledan je put napredovanja ljudi u slavljenju: od Kaina i Avelja koji su prvi “slavitelji” do proroštva proroka Isaije koji kaže: “Od mladog meseca do mladog meseca i od subote do subote, svi ljudi će dolaziti da se poklone predamnom” govori Jahve” (Isaija 66:23). Vidmo da postoji stalni napor koji čovek ulaže da bi proslavio svog Boga.
Isus nam jasno kaže da “Otac želi” da mu se ljudi klanjaju i da želi da to čine u duhu i istini (Jovan 4:23).  
I ne samo da želi već Bog i očekuje da mu se klanjamo, On jasno kaže da je za njega uvreda ako se klanjamo nekom drugom “Ja sam Gospod Bog tvoj, ... Nemoj imati drugih bogova uza me ... Nemoj im se klanjati niti im služiti,” (2.Mojsijeva 20:2-5).

Skoro bez izuzetka, Božji najžešći gnev i njateže kazne uvek su bile okrenute protiv onih koji su činili idolopoklonstvo.

Slaveći Gospoda, iskazujući mu svoje obožavanje, mi ukazujemo ljudima na njegovu veličinu, dobrotu, ljubav, staranje, i mnoštvo drugih stvari.
Malo je onih, u ovom svetu koji su spremni na to da bezrezervno, iz sveg srca, potpuno slobodno pokazuju svoju ljubav prema Bogu na taj način što će ga proslaviti uvek i na svakom mestu.
Vi ste mladi ljudi, rekao bih u trendu ste. Tamo gde lično ne možete da doprete, dopiru vaši telefoni, lapotovi, tableti i sve te druge spravice koje koristite. FB, Tumblr, Pinterest, Twiter, ... postali su globalno mesto okupljanja svih vrsta ljudi. Nikad do sad u istoriji čovečanstva, oni koji vole Boga, nisu imali toliko mogućnosti da pokažu da vole, slave, obožavaju, klanjaju se i žive u skladu sa Njegovom voljom. Iskoristite to!
Ako mi, koji verujemo, ne pokažemo kako se slavi i obožava jedini, istiniti, pravedni i ljubazni Bog, ko će? Ako to ne pokažemo sad kad imamo priliku, kad ćemo onda?

SLUŽITI BOGU MOŽEMO TAKO ŠTO ĆEMO MU ISKAZIVATI ZAHVALNOST
Bog takođe želi da ljudi budu zahvalni.
Verujem da znate onu priču kad je Isus Navin uvodio Izraelce u Obećanu zemlju, a Bog je učinio da Joradan prestane da teče, kako bi Izraelci prešli po suvom. Isus Navin je naredio da iz svakog plemena jedan čovek ponese jedan kamen iz sredine Jordana, a kad je narod prešao, on je podigao od kamenja spomenik u Gilgalu. (IsNavin 4:1-20). Ovaj spomenik, koga zovemo Even-Ezer, je samo jedan od mnogih spomenika koji podsećaju na Božju pomoć narodu. Kao i drugi i on je postavljen kako bi narod znao šta je Bog uradio za njih i kako bi se sećali ovih događaja.

Primena ovog principa u našem, hrišćanskom životu, najjasnije vidimo u spomenu koji nam je ostavljen - Gospodnjoj večeri. Matej nam je ovo zapisao (26:26-28) “Dok su jeli, Isus uze hleb, blagoslovi ga i izlomi, pa dade učenicima, govoreći: “Uzmite i jedite - ovo je moje telo.”Onda uze čašu, zahvali Bogu i dade im je, govoreći: “Pijte iz nje svi, jer ovo je moja krv, krv saveza, koja se proliva za mnoge, za oproštenje greha.””

Da li Bog očekuje da čovek prepozna njegovu žrtvu i da bude zahvalan za to?
Naravno! Na mnogo mesta u Pismu čitamo o tome.
Zabluda je ako mislimo da Bog ne želi ili ne očekuje izraz zahvalnosti za ono što čini ili je činio za nas. U Lukinom evanđelju (17:11-19) čitamo da je Isus izlečio deset gubavaca koji su mu vapili za pomoć. Samo jedan od njih “..., kad je video da je izlečen, vrati se, slaveći Boga na sav glas, i pade ničice Isusu pred noge i zahvali mu. A bio je Samarićanin.” (15,16).
Isus je očekivao njihovu zahvalnost, i primetio je njihovu nemarnost.

Pavle nikad nije oklevao da proslavi Boga i iskaže mu zahvalnost!
“Blagosloven Bog i Otac Gospoda našeg Isusa Hrista, koji nas je blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim na nebesima kroz Hrista;” piše on u poslanici Efescima 1:3 (kao i u Galatima 1:3,4; Filipljanima 1:3-6; Kološanima 1:3-6, itd) Svaka njegova poslanica počinje zahvaljivanjem.

Kada želite da uradite nešto za Gospoda, prestanite da važete sve šta je uradio za vas. Sve je dobro što vam on čini! Umesto toga idite pred njega u molitivi i izrazite svoju zahvalnost; uzvisite ga zbog njegove ljubavi prema vama i blagoslova koje ste primili ili ćete tek primiti. On će nagraditi vašu revnost i zahvalnost.

SLUŽITI BOGU TAKO ŠTO SE POUZDAJEMO U NJEGA
Bog je želeo da budemo njega deca. On je želeo da ima decu koja će biti svedočanstvo njegove ljubavi, brige i dobrote.

Kao što i mi ljudi želimo decu, jer su nam potrebna, tako je i Bog želeo da ima decu koja će biti kruna njegove ljubavi za sve što je stvorio.
Bez obzira koliko smo i šta smo postigli u životu, žeIja da imamo decu prevazilazi sve druge želje. Možemo da imao divne prijetelj, kuće i kola; možemo da se zabavljamo, da imamo naše, kompjutere, izlaske - ali sve to ne ispunjava našu potrebu za decom. Jasno nam je da imati decu može biti veoma skupo, da ćemo biti ograničeni dugo vremena, da će biti frustracija, žrtvovanja i, često, slomljenih srca. Pored svega toga želimo da neko jednog dana nastavi da brine o tome što smo stvorili, želimo da vidimo nekoga ko je na našu sliku. I to želimo toliko da smo spremni da platimo svaku cenu.
A tek Gospod!

Bog je stvorio predivni svemir, prekrasno je dizajnirao sve na zemlji, sve što je stvorio bilo je dobro i lepo - ali ... nije bilo dece. Bilo je tu raznih stvorenja i stvorova, ali nije bilo ničeg sličnog Njemu, Bogu. Tada je rekao: “ Da načinimo čoveka po svom obličju, kao što smo mi” (1. Mojsijeva 1:26)
Stvorio je Adama, pa je njemu dodao i Evu. Stvorio je decu po svom liku. Decu na koju je preneo brigu za sve što je stvorio.
Zašto je to učinio, i kakve veze naša služba ima sa tim?
 
U Bibliji čitamo jednu interesantnu priču o Jovu. I na početku te priče nalazimo da Bog sa ponosom pominje Jova. Sotona optužje čoveka, ali dete Božje se ne da. Učiniće sve, ali se Boga neće odreći.
Božja deca, koja mogu da posluže kao primer apsolutnog pouzdanja u svog nebeskog Oca, bez obzira na situacije i okolnosti, vredne su svake žrtve i truda - pokazuje nam Bog kroz Isusa.
Nasuprot svetu koji je pun nevere, podsmeha, zlobe, treba da stoji Božije dete, koje u svemu zavisi od svoga Oca, i pouzdaje se u to da će On učiniti pravu stvar u pravo vreme.
Bogu trebaju takva deca koja su spremna da govore, poput Pavla, “Dobar rat ratovah, trku svrših, veru održah.” (2.Tim 4:7)

Ako si dete Bože, treba da odgovorite na sledeća pitanja. Da li sam ispunio očekivanja mog nebeskog Oca? Da li sam odan, veran i zahvalan nebeskom Ocu? Da li je ponosan na mene ili mora da me se stidi? Da li mu ja donosim radost ili ga rastužujem?


SLUŽITI BOGU EVANĐELJEM
I na kraju, Bog želi da ljudi prenose evanđelje koje ima silu da spasi izgubljeno čovečanstvo i spasi grešnike u njegovoj porodici.
Ako evanđelje stvarno ima Božju silu da spasi grešnike (Rimljanima 1:6) i ako je predano ljudima (2.Korinćanima 4:7) tada je jasno da Bog treba ljude koji će propovedati njegovo evanđelje sa ciljem da ga grešnici čuju, poveruju u njega, potčine mu se i budu spaseni.

Potvrdu ovog čitamo u Marko 16:15,16 “I reče im: Idite po svemu svetu i propovedite jevanđelje svakom stvorenju. Koji uzveruje i pokrsti se, spašće se; a ko ne veruje osudiće se.”
Neko može da smatra da ovu službu mogu i treba da rade evangelizatori, oni koji imaju dar. I treba! To je njihov poziv i njihova služba.
Ipak, evanđelje ima uspeh i kad se prenosi “na malo”, intimno, bez spektakla, munji i gromova, mrtvih koji ustaju, itd. I takva čuda imaju mesta u Božije delu ali svedočanstvo dobre vesti koju vi možete da prenesete ljudima oko sebe nema zamenu. Svedočeći za evnađelje vi, ne samo da govorite šta ste naučili i pročitali, već prilažete sebe kao očigledni dokaz onoga šta Bog može da uradi sa onima koji mu veruju.
 
Kako to da je Bog predao ljudima u ruke silu za spasenje ja ne znam. Ali, očigledno je da tako! Zato neka ta služba ne bude za vas nešto na što će te čekati - već imate poziv, samo ga prihvatite.
Bog treba ljude za spasenje grešnika, i ako vi to ne uradite, tamo gde vas je Bog postavio, neće imati ko drugi.

ZAKLJUČAK
Neko će možda sumnjičavo vrteti glavom po pitanju ovih službi - kakva je služba slaviti, klanjati se, pouzdavati se, zahvaljivati se i svedočiti da si hrišćanin. Zar to ne bismo trebali da radimo stalno, zar to ne bi trebalo da bude normalno?
Ako to jeste normalno, onda tek moramo biti revnosni u tome.
Osim toga sve što sam ovde pomenuo, direktno utiče na lični hrišćanski život i veoma se vidi kad nismo revnosni u tome.

Kakav je ovo izazov za crkvu i svakog člana Božje porodice, da radimo stvari koje su noramalne i svakom potrebne, a da smo ipak svi u službi? Svi zajedno smo pozvani da odgovorimo na Božje pozive, kao i na potrebe ljudi. Da li ćemo ispuniti Božja očekivanja pa ćemo uživati u obilju blagoslova, ili ćemo se lišiti toga? Vi ste ti koji moraju da budu primer i podstaknu svoje crkve da odgovore na taj poziv.

Treba da budemo odlučni kao David “Neću ući u svoju kuću, ni popeti se na svoju postelju,
Neću dati da mi san obuzme oči ni dremež moje kapke Dok ne nađem mesto za Jahvea, boravište za Silnoga Jakovljevog.”

Neka vam ova konferencija pomogne da budete odlučni kao on, da se ne vratite u svoj dom, niti da legenete u svoju postelju, niti da zaspite a da Bog nije na svom tronu u vašem srcu. Tada ćete biti pravi Božji služitelji, tada ćete biti spremni za svako Božje delo koje On postavi pred vas.

Slavite Boga, obožavajte ga, zahvaljujte mu, pouzdajte se u Njega i posvedočite ljudima za njegovo delo spasenja u vašem životu - to je ono što On želi od vas. To je služba svih službi, temelj svakog zvanja u Bogu.

Amen!

Нема коментара:

Постави коментар