среда, 27. март 2024.

POSLANICA APOSTOLA PAVLA RIMLJANIMA - Mrtvi u grehu, živi u Hristu, Rimljanima 6

“Krštenjem smo, dakle, zajedno s njim sahranjeni u smrt, da i mi, kao što je Hristos Očevom slavom vaskrsnut iz mrtvih, živimo novim životom. Jer, ako smo ovako s njim sjedinjeni u njegovoj smrti, bićemo sjedinjeni i u njegovom vaskrsenju.” Rimljanima 6:4,5

Pavlova vest o Božjoj milosti je neodoljivo divna. Međutim, ona je istovremeno i predmet nesporazuma ili čak iskrivljavanja. Ako je, kako to jedna pesma kaže (sa čim bi se Pavle nesumnjivo složio), Božja milost “veća od svih naših greha”, zašto se onda ne bismo opustili i — grešili utoliko više? Konačno, zar više greha ne znači upravo više milosti? Ako je tako, moglo bi se zaključiti da, grešeći više, ljudi mogu da uvećaju milost. Sve zvuči vrlo logično.

Ovo “logično” shvatanje predmeta je, Pavlu, verovatno bilo problem u dva smisla. Na jednoj strani, ljudi su ga lažno optuživali da to izjavljuje, čime su blatili njegov uticaj i odvraćali pažnju od njegovestvarne nauke. Na drugoj, Pavle je morao da otrpi one koji su to govorili. Tema je, dakle, za Pavla važna, toliko da joj posvećuje celu 6. glavu poslanice Rimljanima.

On postavlja jedno pitanja na dva načina, odgovarajući na njega na dva različita načina, s dve različite analogije (6:1,15).

1. Pitanje - Hoćemo li grešiti?

Pavle je već u 3. glavi poslanice pokrenuo ovo pitanje o kojem raspravlja u 6. glavi. Iz prostog razloga što je bio napadan od svojih protivnika, koji su pitanje milosti o kojoj govori Pavle, smatrali samo izgovorom za greh.

Moramo biti svesni da se suštinski problem ovde pojavljuje zamerka Jevreja da Pavle daje olakšice nejevrejima, lažno ih umirijući da će milost sve rešiti.

Naravno to Pavlu nije bilo ni na kraj pameti. I iako u 3. poglavlju je poprilično emotivna, ovde u 6. poglavlju čitamo jasno obrzloženje tog stava.

Naravno, neko bi mogao da izvuče “normalan” zaključak iz poslednjih stihova 5:20 poglavlja “Ali, gde se umnožio greh, milost se umnožila još više.” Što znači da, ako više grešim, više ću milosti primiti. Pošto je Božja milost dobra, onda moj greh koji proizvodi još više dobra, mora i sam da bude dobar.

U ovom poglavlju Pavle se bavi tim pitanjem. U dva podeljena dela od 1-14 i od 15-23 stiha, on daje odgovor na dva pitanja koja ističu iz tog jednog.

1. Hoćemo li ostati u grehu da se milost umnoži? I
2. Hoćemo li grešiti kad već nismo pod zakonom nego u milosti?

Pavle na oba pitanja odgovara jedni odgovorom - Nipošto! (Neki prevodi kažu ‘Bože sačuvaj’ što je više poštapalica nego odričan odgovor kao što stoji u grčkom originalu, gde je upotrebljena negacije koja ne dozvoljava mogućnost da bude drugačije).

Da bismo u nastavku bolje razumeli ozbiljnost svega ovoga, moramo da se na kratko pozabavimo izrazom “greh”
Obično, kao definiciju, uzimamo da se radi o prestupu neke definisane norme, u teološkom smislu, Božje zapovesti (1.Jovanova 3:4), što u osnovi nije pogrešno.
Međutim, kod Pavla je greh mnogo više nego prstup neke norme. Za njega to je način života, atmosfera u kojoj neko živi, ali i sila koja može da vlada čovekom, da ga zarobi, porobi i prevari.
Sad to izgleda malo drugačije i objašnjava mnogo stvari. Kao na primer, kako čovek može da ne živi u grehu, iako mu se dešava čini određene prestupe.
To objašnjava i Pavlova pitanja - Hoćemo li grešiti? Ovo pitanje ne postavlje pitanje da li ćemo načiniti određene prestupe, jer neminovno hoćemo dok smo u telu, nego postavlja suštinsko pitanje - hoće li to biti naš način života.

Pita da li ćemo nastaviti da živimo nasuprot Božjoj volji, i pokoraviti se grehu, robovati mu.
2. Prvi odgovor - ne, zbog našeg krštenja u Isusu Hristu (6:11-14)
Prethodni tekst, od 2 - 10, uvodi nas u zaključak 11. stiha. “Tako i vi ...”

U ovome možemo da se fokusiramo na tri značajne stvari: (1)naše dosadašnje iskustvo, zaključeno kršenjem; (2) naše sadašnje iskustvo, odgovornost koja nam pripada; (3) naše buduće iskustvo, vaskrsenje sa Isusom Hristom.

Prošlost
Krstili smo se u Hristovu smrt, što znači da je naš stari čovek, razapet zajedno s njim.
Raspeće raskida naš stari odnos sa našim telom, tj. celokupna osoba odriče se onoga šta je bio da bi postao nešto novo. Osoba se oslobađa vlasti koju je greh imao nad njom, jer je to moguće zato što je Hrist umro i obesnažio ga.
Pošto je Hrist umro, tom smrću, jednom za svagda, mi se poistovećujem sa njegovom smrti.

Sadašnjost
Kao što ovo razapinjanje ima uticaj na prošlost, ono utiče i na sadašnjost (stih 4).
Sad je naš život usmeren na Hrista, oslobođen robovanja grehu i podrazumeva određene odgovornosti i zahteve kojima ćemo biti poslušni:
- smatrajte sebe mrtvima u grehu (11)
- greh da ne vlada u vašem smrtnom telu (12)
- ne dajte svoje udove grehu (13)
- dajte sebe Bogu za oruđe pravednsti (13)

Moram da napomenem da ovi zahtevi ili zapovesti nisu neka zamena za zakon. Naprotiv! Ovo su stvari koje držimo kao odgovor na Božju milost koja nam je ukazana.

Treba da se čuvamo, ali i da sebe prinosimo Bogu.

U 8. poglavlju govorićemo malo više o tome.

Budućnost
Hristovo vaskrsenje prikaz je Njegove nemoći i konačne pobede nad smrću.
Vaskrsenje još nismo primili, ali naša smrt s Hristom u krštenju i naše sadašnje jedinstvo s njima garantuju nam sigurnost da ćemo biti sjedinjeni s njim i u vaskrsenju.
To obećanje za budućnost dodatno nas motiviše na prihvatanje izazova sa kojima se srećemo u sadašnjosti.
Dakle, odgovor na Pavlovo pitanje “Hoćemo li grešiti’” je jasan - ako su naša tela određena za vaskrsenje s Hristom, ne bi baš bilo ispravno da ih predamo za oruđe grehu.

Šta je krštenje?

Iako se Pavle ovde ne bavi pitanjem krštenja po sebi, nego koristi krštenje kao sastavni deo svoje rasprave, napadajući stav po kojem možemo nastaviti da grešimo zahvaljujući milosti. Međutim, onim što kaže, Pavle baca svetlost i na značenje i na način krštenja.

Ako je krštenje simbol sahrane i vaskrsenja s Hristom, tada je uronjavanje, kada osoba koja se krštava praktično odlazi u vodu i biva pokrivena vodom, jedini način krštenja koji na primeren način simboliše sahranu i vaskrsenje (4. stih).

Na osnovu onoga što Pavle govori, takođe je jasno da je krštenje simbol odluke da budemo “jednaki” Hristovoj smrti i vaskrsenju i da se opredelimo za jedinstvo s Hristom.
Ako krštenje predstavlja odluku ili izbor, tada onaj koji se podvrgava tom obredu mora biti dovoljno odrastao i zreo da donese razumnu, promišljenu odluku.
Ti stihovi nas takođe u velikoj meri uče značenju krštenja. Pavle nam pokazuje da biti kršten znači doneti odluku i dati izjavu o poistovećivanju s Hristom, Njegovom smrću i Njegovim vaskrsenjem. Mi se krštenjem do te mere savršeno poistovećujemo s Hristom da u stvari, nije samo Hristos umro na krstu pre dve hiljade godina, nego smo i mi umrli s Njim. Osoba koji smo mi bili, pod vlašću greha, više ne živi.

3. Drugi odgovor - ne, zato što je greh ropstvo (6:15-23)

Pavle je već u 6. stihu ove glave govorio o grehu kao ropstvu. Tu misao on sada materijalizuje u svojoj drugoj raspravi — zašto nam milost ne daje izgovor da nastavimo da grešimo.

Pavlovi čitaoci u Rimu prvoga veka najverovatnije vrlo dobro poznavali običaje robovlasničkog društva. U stvari, kada u 16. glavi poslanice Pavle pozdravlja “domaće”, članove domaćinstva neke osobe (10. i 11. stih), on verovatno misli na njene robove.

Drugim rečima, ne samo što je Pavlovim čitaocima ropstvo bilo dobro poznato, nego su i neki od njih bili robovi. Kako smo prethodno napomenuli, neki od njih su bili pouzdani, uvažavani, poštovani članovi domaćinstva. Ali svi su oni dobro znali i za ponižavajuća zlostavljanja koja su robovi često morali da trpe. Ovom prilikom, Pavle uzima tu poznatu instituciju za primer u svojoj teološkoj raspravi.
Postoje dve, i samo dve, mogućnosti. Neko može da odluči da budu rob grehu, što vodi u smrt, ili poslušnosti, što vodi u pravdu.

U Pavlovim rečima nema opcije slobode od sveukupnog ropstva, iako, govoreći o “robovanju” pravdi, on govori o stanju kada je čovek oslobođen od greha (18. stih), pri čemu, opet, moramo da vodimo računa na šta se to odnosi - na mogući prestup ili način života.
Međutim, nema mesta gde bi ljudi mogli stajati potpuno autonomni, nepovezani ni s grehom, ni s Bogom. Svaki život je usmeren u jednom, ili u drugom pravcu. Mi se možemo opredeliti ili za robovanje grehu, ili za “robovanje” Bogu.

Pavle zatim prelazi na rezultate koji proističu iz te dve različite vrste ropstva.

U prošlosti je robovanje grehu navodilo Pavlove čitaoce da “daju” svoja tela u seksualni nemoral i druge vrste zla, u postupke kojih su se sada stideli (19. stih). Osim toga, konačna posledica takvog života bila je smrt (20. i 21. stih). S druge strane, rezultat “robovanja” Bogu je svetost i, na kraju, večni život (22. stih). Ideja u korenu reči svetost je — biti odvojen za drugačiju vrstu života.

Hrišćani su odvojeni za život čistote i poslušnosti Božjoj volji. Drugim rečima, Pavle vidi moralne implikacije koje proističu iz hrišćaninovog predanog odgovora na Božju milost. Ako stvarno razumemo šta je Bog učinio za nas, jedina moguća reakcija bila bi “dati”, ponuditi sebe Bogu i Njegovoj volji, što znači živeti drugačijim načinom života, ne biti više pod vlašću greha, nemorala i bezakonja, nego čistote i poslušnosti.

Rimljanima, 6. glava
1. Koji je značaj krštenje imalo u vašem životu?
2. Šta se kod vas promenilo nakon krštenja?
3. Šta činimo sa našom slobodom?
4. Da li smo stvarno slobodni?

среда, 20. март 2024.

POSLANICA APOSTOLA PAVLA RIMLJANIMA - Mir sa Bogom, Rimljanima 5:1-11

“Pošto smo, dakle, opravdani verom, imamo mir s Bogom kroz našega Gospoda Isusa Hrista. Kroz njega, verom, imamo pristup ovoj milosti u kojoj stojimo i radujemo se u nadi u Božiju slavu.” Rimljanima 5:1,2

Rimljanima, 5. glava
1. Šta u svakodnevnom životu hrišćana znači “imati mir sa Bogom”?
2. Da li činjenica da je Hrist umro za bezbožnike još dok su bili grešnici utiče na naš odnos sa ljudima koji ne poznaju Boga, i kako?
3. Kakvu ulogu imaju nevolje u našem životu?
4. Na šta se odnosi vaša nada?

Pavle je otklonio svaku sumnju u pogledu našeg opravdanja kroz Hrista. Četvrta glava poslanice završila se sledećim rečima o Hristu: “... koji verujemo u onoga koji je iz mrtvih vaskrsao Isusa, našeg Gospoda, koji je predat za naše grehe i vaskrnut radi našeg opravdanja.”
Eto, kako smo opravdani. Pa šta? Šta time dobijamo?

MIR
Prva od tih novih realnosti koje proističu iz opravdanja je mir s Bogom, kroz našeg Gospoda Isusa Hrista. Jevrejski pojam mira s kojim je Pavle rastao bio je neuporedivo više holistički nego što je to obično naše shvatanje tog termina. Mir se odnosio na dobrobit i zdravlje u njihovom najširem smislu.
Kad smo opravdani, više nema ni pomisli na Božji gnev. U tom smislu postoji tu jedna veoma važna dobrobit koju zadobijamo. Pošto smo govorili o gnevu kao Božjoj odluci da nas prepusti našim grešnim strastima i posledicama koje iz toga proističu. U novostvorenom miru, koji imamo sa Bogom, dobijamo Božju prirodu koja se nastanjuje u nama i zbog koje više nismo prepušteni sitihijma u koje želi da nas uvuče greh. 

Kad se upoznamo s Božjom ljubavlju i onim što je On učinio za nas, mi živimo u miru, “imamo mir”, spokojni u novom odnosu potpune dobrobiti, u saglasnosti s Bogom.
Međutim, to nije sve. Zadobili smo pristup u milost [blagodat]. I ne samo da imamo pristup nego i sada stojimo u toj milosti (2. stih).
To je kao kad bismo udisali neki novi vazduh ili živeli u nekom novom svetu. Živimo u novoj atmosferi, u novoj “kući”. Biti hrišćanin, znači udisati atmosferu milosti, biti siguran u Božju naklonost.

NADA
Nada se uvek odnosi na budućnost. Ako se milost i odnosi, uglavnom, na sadašnjost, nada nam omogućava da u miru gledamo na budućnost. U toj budućnosti očekujemo da se pokaže slava Božja.
Nada nam daje razlog da se radujemo, tj. da se hvalimo slavom Božjom koja će se pokazati.
Iako smo već primetili da Pavle baše ne voli da koristi reč hvaliti se, ipak je ovde upotrebljava.
Očigledno je da Pavle ovde ne govori o drskosti ili oholosti ili o bilo kakvoj vrsti samouverenosti. Naprotiv samo hvaljenje nadom u Božju slavu isključuje svako hvalisanje, već pokazuje pouzdanje kojim se, onaj koji se nada, sučava s budućnošću.
Ovde čitamo da se hrišćanin, sem nadom, hvali i nevoljama i Bogom.
Te tri stvari zajedno, opisuju vrstu pouzdanja i sigurnosti hrišćanskog života.
Pošto se pouzdajemo u Boga, normalno je da se pouzdanje u budućnost i živimo u nadi u skladu s tim.

NEVOLJE
Voleo bih da obratimo pažnju na ovo - radujemo se (hvalimo) sopstvenim nevoljama?
Ne izgleda li nam to negativno, pa možda i pomalo morbidno? Naravno da ne! Ono što Pavle naglašava je način na koji nada nadilazi sve drugo u životu, pa i nevolju. Hrišćani se mogu hvaliti nadom zato što se hvale Bogom i što znaju da je budućnost u Njegovim rukama. Ni sama patnja ne može da obeshrabri takvu nadu i takvo pouzdanje. U stvari, Pavle u nevolji vidi određene prednosti, iako sigurno nije bio tip čoveka koji pokušava da izazove nevolju, kako bi u njoj “neurotičarski” uživao. On nema na umu takvu vrstu “hvaljenja” nevoljama. Naprotiv, on je svestan činjenice da nevolja u pravom duhu vodi u istrajnost i formira karakter, što sa svoje strane donosi još veću nadu (3. i 4. stih).

Pavle dodaje da nas nadanje ne izneverava (5. stih). I ponovo, Pavlova reč je jača od onoga što nam sugeriše savremeni prevod. Pavle kaže da nas nadanje neće osramotiti. Pavle je živeo u svetu u kojem su sramota i čast bili značajni pojmovi. Mi smo, u našem “individualističkom” društvu, skloni da radimo ono što smatramo da treba da radimo, ne brinući o mišljenju drugih ljudi. Ali u svetu iz prvog veka, orijentisanom prema društvenoj zajednici, nije se moglo zamisliti ništa gore nego doživeti da te društvena zajednica posmatra i (gledajući) vidi sramotu. Bilo je to gotovo kao kad bi sramota bila nešto opipljivo što se nosi na licu, tako da svi mogu da vide (nešto slično izrazu koji koristimo kada kažemo “nos mu je k’o babura”). Pavle kaže da nada ne donosi sramotu nego, naprotiv, pouzdanje.

Ovaj kratki rezime hrišćanskog iskustva Pavle završava jednom predivnom slikom. Bog je, kroz Svetoga Duha, izlio svoju ljubav u naša srca (5. stih). Milost [blagodat], mir, vera, opravdanje, otkupljenje i drugi izrazi koje Pavle koristi u izlaganju svoje poruke predstavljaju metafore i slikovite reči, koje otvaraju prozor ka jednoj te istoj stvarnosti. Bog nas voli i izliva svoju ljubav u naša srca. Nama se pruža prilika da uzvratimo na tu ljubav i da nađemo novu vrstu života u sadašnjosti i nadu za budućnost. To je sadržaj Pavlove radosne vesti.

Stihovi 6,7,8
Pavle nam u ovom kratkom delu teksta od tri stiha iznosi nekoliko važnih istina o Hristovoj smrti. Ona je bila deo Božjeg plana i dogodila se u unapred određeno vreme. Bila je to smrt za nas. Koliko god da razumemo pomirenje, nesporna je činjenica da je Hristova smrt bila delotvorna u našem slučaju. Oslobođeni smo smrti zahvaljujući Hristovoj smrti. Pavle možda ne objašnjava sve pojedinosti o načinu funkcionisanja pomirenja, ali nas ipak ne ostavlja u nedoumici u pogledu toga da nam Hristova smrt nas radi omogućava spasenje. Konačno, Pavle nam kaže da je Hristova smrt ujedno bila i prikaz Božje ljubavi.

Gledajući na krst, mi vidimo kako se Božja ljubav izliva za nas.
U srednjem, sedmom stihu tog kratkog odseka teksta Pavle iznosi zanimljivo poređenje između Hristove smrti za nas i karakteristične ljudske akcije. Iako je Hristos bio voljan da umre za slabe, bezbožne grešnike, ljudi nisu spremni da daju život ni za pravednika. Taj kontrast između ljudskog i božanskog stava dovoljno je jasan, ali Pavle ipak ide dalje i dodaje napomenu koja, na prvi pogled, unosi zabunu. Iako ne žele da umru za pravednika, ljudi bi možda umrli za “dobrog” čoveka.

Kakva je razlika između pravednika i dobrog čoveka i zašto bi neko radije umro za ovog drugog?
Za ovo su ponuđeni različiti odgovori. Većina prevodilaca biblijskog teksta smatraju da se dobar odnosi na osobu koja je dopadljiva, umiljata i privlačna. Neko bi se i usudio da umre za takvu osobu. Drugi to gledaju u okviru jednog specifičnijeg konteksta Pavlovog vremena i smatraju da Pavle govori o dobrotvoru, u sistemu patronata koji je tada preovladavao. I tako, proizlazi da čovek ne bi umro tek za bilo koga, pa makar to bio i pravednik, ali bi mogao umreti za svog patrona ili gospodara kome se zavetovao da će ga štititi. U to verovatno ne možemo biti sasvim sigurni, ali je u svakom slučaju očigledna ta osnovna ideja.

Hristos je učinio nešto što daleko nadmašuje svaki ljudski altruizam, kad je umro za bezbožnike.

Stihovi 9 - 11
Ono što smo već iskusili u sadašnjosti daje oblik i smisao budućnosti. Štaviše, ovo sadašnje iskustvo donosi nam sigurnost za budućnost. Upravo tu mnogo više postaje izuzetno prisutno.
Ako smo već opravdani i pomireni s Bogom, koliko tek više možemo očekivati!
Ako je naše sadašnje iskustvo spasenja tako silno i neodoljivo, koliko se tek više možemo uzdati u Božja obećanja za budućnost. U Pavlovim očima, eshatološka nada nije prazno nagađanje. Naše sadašnje iskustvo za nas je dokaz nade u budućnost (9. i 10. stih). Po ovom obrascu Pavle u eshatologiji dosledno spaja sadašnjost i budućnost.

Ovde ćemo reći nešto i o pojmu pomirenja (10. i 11. stih). Ovo je prvi put da se taj pojam pojavljuje u poslanici Rimljanima (srešćemo ga još jednom u 11:15), iako ga je Pavle podrobnije obradio u 2. Korinćanima 5:17-20 (u poslanici verovatno pisanoj pre poslanice Rimljanima).

Ovo je još jedna u nizu metafora koje Pavle koristi da bi nam omogućio još jedan pogled na spasenje. Ona se odlično uklapa u raniji Pavlov akcenat na sveobuhvatnosti Božjeg gneva (Rimljanima 1:18 – 3:20). Hristova smrt nas je udaljila od atmosfere Božjeg gneva i dovela u sklad s Bogom. Mi smo pomireni s Njim. Pavle ni ovom prilikom ne pokušava da objasni unutrašnje delovanje te dinamike, nego jednostavno saopštava da se dogodila. Kako je to slučaj s većinom metafora, i ova se može pogrešno tumačiti.

Neke teorije o pomirenju prikazale su jednog neprijateljski raspoloženog Boga, koga valja umilostiviti Hristovom smrću. To je, međutim, daleko od Pavlove perspektive. Kada Pavle govori o nama kao “Božjim neprijateljima” (10. stih), to ne znači da je Bog bilo kada imao neprijateljski stav prema nama.

Prisetimo se da je čak i Božji gnev povezan s Njegovom ljubavlju i uvažavanjem za ljudska bića i njihovu slobodu. Mi smo bili Božji neprijatelji i moramo se podsetiti šta Pavle govori u 2. Korinćanima 5:18.19: “A sve je od Boga, koji nas je kroz Hrista pomirio sa sobom i poverio nam službu pomirenja. Jer, Bog je u Hristu pomirio svet sa sobom, ne računajući ljudima njihove prestupe i nama poverivši reč pomirenja.”

Bog nije bio neprijateljski raspoložena strana, neko koga je Hristos morao da ubedi da nas prihvati. Bog je od početka aktivno učestvovao u procesu pomirenja.

Bog nas je, kroz Hrista, pomirio sa sobom. Krst je ispoljavanje Božje ljubavi i milosti.

POSVEĆENJE

(Protestantska evanđeoska crkva Beograd, 17. mart 2024.) 

“Preklinjem vas, dakle, ja, sužanj u Gospodu, da živite dostojno poziva kojim ste pozvani. Sa svom poniznošću i krotkošću, strpljivo podnosite jedan drugoga u ljubavi, trudeći se da pomoću spone mira održite jedinstvo Duha. Jedno je Telo i jedan Duh, kao što ste i vi, kada ste pozvani, na jednu nadu pozvani. Jedan je Gospod, jedna vera, jedno krštenje. Jedan je Bog i Otac svih, koji je nad svima, kroz sve i u svima.

... Kažem vam, dakle, i opominjem vas u Gospodu da više ne živite kao što žive neznabošci, u ispraznosti svoga uma. Njihov razum je pomračen i oni su, zbog svog neznanja, koje dolazi od okorelosti njihovog srca, odvojeni od Božijeg života. Izgubivši svako osećanje stida, predali su se razuzdanosti, da bi u svojoj nezasitosti činili svaku vrstu nečistote.
Ali, vi niste tako upoznali Hrista, ako ste zaista o njemu čuli i u njemu bili poučeni u skladu sa istinom koja je u Isusu. A poučeni ste da u pogledu svog ranijeg ponašanja treba sa sebe da svučete staroga čoveka, koji propada zbog svojih varljivih požuda, da promenite svoj način razmišljanja i da obučete novoga čoveka, stvorenog da bude sličan Bogu u istinskoj pravednosti i svetosti.”
Efescima 4

Postati hrišćanin znači izabrati da se odvojite od sveta, prestanete da budete samo Božje stvorenje i postanete dete Božje.

Hrišćanstvo nije religija, to je način života, hodanje u svetlosti (1. Jovanova 1:6–9) ugledajući se na Boga (Efescima 5:1).

To zahteva posvećenost, i to je proces sazrevanja i rasta.
Kako novi hrišćanin sazreva, njegov um, odluke i dela se usklađuju sa onim šta Bog želi (Rimljanima 12:1,2). Desilo se ono najvažnije - došlo je do oslobođenja iz ropstva, skinuto je prokletstvo greha i dobijen je pristup milosti.
Naravno, neke stvari moraju da se promene odmah, zato što je potrebno da svako ko je nanovorođen odmah počne da upodobljava svoje misli i dela u skladu sa Božjom voljom.

Razlog je jednostavan - hrišćanin je posvećen, odvojen za Boga.

Termin „posvećenost“ je važan i naglašen biblijski koncept. On znači da je objekat, mesto ili osoba izdvojena od Boga da bi služila samo Njemu.
U SZ vidimo da predmet, koji je jednom bio posvećen za Boga,više nikad nije mogao da bude korišćen za neku opštu ili zajedničku svrhu. Takav postupak izazvao bi Božji gnev sa vrlo ozbiljnim posledicama.

U 3. Mojsijevoj 10:1–3 čitamo kako su “Aaronovi sinovi Nadav i Avihu uzeli svoje kadionice, stavili u njih vatru, a na nju stavili kâd, pa su prineli nepropisnu vatru pred Gospodom, što im on nije zapovedio. Od Gospoda suknu oganj i sažeže ih. Tako oni poginuše pred Gospodom.
Tada Mojsije reče Aaronu: »O ovome je Gospod govorio kada je rekao: »‚Svoju svetost ću pokazati među onima koji mi prilaze; pred svim narodom svoju slavu ću pokazati.‘«
A Aaron je ćutao.”


Da li vama ovo zvuči zastrašujuće?

Jevreji su, kao izabrani narod, kao posvećeni za Gospoda, imali određene obaveze i odgovornost prema Bogu. Poštovanje privilegija i odgovornosti donosilo je blagoslov, nepoštovanje je izazivalo Božji gnev.
Ponekad, ljudi zaborave na to da privilegije podrazumevaju i odgovornosti, tj. više pažnje posvećuju privilegijama, nego obavezama. Ali o tome ćemo neki drugi put.
Bog se stvarno trudio, na razne načine, da održava taj odnos, učeći svoje izabrane kako da sve funkcioniše u skladu sa njegovom voljom, da Jevreji ne bi morali da se dovijaju za rešenja.
Na primer, obaveza Jevreja je bila da daju desetak od svoje stoke, i Bog im je pomogao u tome. Vrlo je zanimljiv način na koji su odvajali jaganjce. Npr. jaganjce bi odvojili od majke i zatvorili u poseban obor iz kojeg je postojao samo jedan uski izlaz. Kad bi se taj izlaz otvorio, jaganjci bi pojurlii prema svojim majkama, ali kroz tesni prolaz morali su da idu jedan po jedan. Na izlazu bi stajao u čovek sa posebnim štapom na čije je kraju bila krpa umočena u oker boju. I on bi tom bojom obeležio svako deseto jagnje. Kad bi svi jaganjci izašli on bi rekao - “Neka ovo bude sveto” odnosno ovo neka je posvećeno Gospodu. (3. Mojsijeva 27:32).
Siguran sam da vam je jasno da je ovo samo slika za ono što se u stvarnosti dešavalo u odnosu Boga sa narodom, a i sa nama danas.

Prorok Jezekilj je koristio ovo da saopšti narodu Božju odluku: „Provešću vas ispod svog štapa i postarati se da se čvrsto držite Saveza” Jezekilj 20:37.
Prorok Jeremija 33:13 potvrđuje “... opet će ovce prolaziti ispod ruke onoga koji ih broji, kaže Gospod” ili jasnije, Bog će odvojiti i prebrojati one koji su odvojeni za njega.
Šta nama to govori? Posvećenje nije naša, nego Božja odluka. Kao hrišćani, označeni smo kao Božje jedinstveno vlasništvo. Hristos nas je otkupio krvlju, i sad pripadamo Bogu,Tit 2:14 “On je samoga sebe dao za nas da nas izbavi od svakog bezakonja i da sebi očisti narod koji mu pripada, koji revnosno čini dobra dela.”

Dakle, posvećenje je Božije delo, a naše je da taj život živimo neprestano jačajući i napredujući do mere koju je, za svakoga od nas, Bog odredio.
U poslanici Efescima, Pavle je detaljno opisao ovaj posvećeni život, kako bismo mogli da vidimo kako hrišćanin treba da živi, služi u crkvi i uživa u novom načinu života.
Kako da razumemo posvećenje?
Osoba, predmet ili mesto koje se smatra svetim ima poseban kvalitet. Taj kvalitet obezbeđuje mu Bog koji ga je posvetio. Mi hrišćani, izraz sveti uvek povezujemo sa Bogom.
Jedan poučni primer posvećenja, vidimo u 2. Carevima 23, koja govori o caru Josiji. Taj car je, čuvši reči iz Knjige zakona, odlučio da živi posvećenim životom i da sruši sve ono što se protivilo tome. Dakle, on nije samo rečima služio Bogu nego su i njegova dela govorila o njegovom posvećenju, pa čitamo u 2. Carevima 23:25: “Ni pre ni posle Josije nije bilo cara koji se kao on okrenuo Gospodu svim svojim srcem, svom svojom dušom i svom svojom snagom, u skladu sa celim Mojsijevim zakonom.”
Njegova odluka i ponašanje mogu da budu primer i za nas hrišćane, kako da živimo posvećeni život koji nam je Bog omogućio. Svim svojim srcem, dušom, snagom i umom.
Apostol Pavle počnije svoju 1. Korinćanima 1:2 ovakvim pozdravom: “Božjoj crkvi u Korintu, osveštenima u Hristu Isusu, pozvanima da budu sveti ...”

Ovo nam potvrđuje saznanje da onaj ko prihvati da postane hrišćanin, prihvata i to da bude odvojen za Boga, da bude svet.
Vidimo jasno da svetac nije
- neka umrla osoba koja je iskazivala visokoduhovne, moralne i etičke vrednosti za vreme svog života;
- neko ko je načinio neko posebno, junačko, požrtvovano delo;
- onaj koji je izgradio veću bogomolju novcem koji je prigrabio kroz dela koja je činio dok je bio živ.
- neko ko ima, od ljudi mu, pripisane čudesne moći, posebne sklonosti prema nečemu i nekome, spobnost da donosi sreću ili zaslužuje divljenje za dela na koja je pozvan od Boga da ih čini.

Setite se samo reči koje je Isus rekao učenicima, koje je poslao na posao, kad su se vratili silno uzbuđeni zbog onoga što je Bog radio kroz njih, Luka 17:10 - “Tako i vi, kad učinite sve što vam je naređeno, treba da kažete: ‘’Mi smo nekorisne sluge. Učinili smo ono što smo bili dužni da učinimo.’”
Svetac je svako onaj koga je Bog pozvao i odvojio za svoja planove, opravdavši ga krvlju svoga Sina. Svetost je božji dar zbog njegovog odgovora na evanđelje koje mu je propovedano na osnovu kojeg je poverovao, pokajao se i bio kršten na biblijski način.
Tako nas uči Pismo, 1. Korinćanima 6:11: “... oprali ste se i osveštali ste se i opravdali se imenom Isusa Hrista i Duhom našeg Boga.”
To posvećenje nije samo lično, pojedinačno. Ne! Hristos je posvetio celu svoju crkvu.
Pogledajte Efescima 5:26: “ ... Hristos (je) zavoleo svoju Crkvu i samoga sebe predao za nju, da je osvešta, očistivši je kupanjem u vodi i rečju.”
To je vrlo važno da znamo i da razumemo iz dva razloga:
- crkva je telo Hristovo u koje se ugrađuju oni koji su sveti
- samo je crkva posvećena i odvojena za Boga. Verske organizacije, neformalne zajednice, udruženja, savezi, društva, ... ili bilo šta drugo što ljudi osmisle i naprave i na to okače etiketu “hrišćansko” može biti dobro, mogu činiti dobra dela, mogu da imaju dobru reputaciju i svedočanstvo od ljudi, ali one nemaju tu svetost koju Crkva ima.

Iz svega ovoga što sam do sad rekao, možemo jednostavno da zaključimo da, kad neko postane hrišćanin, on postaje posvećen za Božju upotrebu, i priznaje i prihvata da ne može da živi kao oni u svetu. On se obratio od svojih pređašnjih puteva i okrenuo se Bogu, i sledeći Božja uputstva on živi posvećenim životom u skladu sa Božjom voljom u telu Hristvom koje je Crkva.

Sveti život
Sveti život pokazuje se načinom na koji živimo. Život hrišćana je posvećen životu u svetosti.

Praksa svetog života u skladu je sa Božjim očekivanjem za svako njegovo dete.

1. Petrova 1:13–16, “Stoga, pripremite svoj um, budite trezveni, potpuno se pouzdajte u milost koju će vam doneti Otkrivenje Isusa Hrista. Kao poslušna deca, ne povodite se za svojim ranijim požudama iz vremenâ neznanja. Nego, kao što je svet Onaj koji vas je pozvao, i vi budite sveti u svemu što činite. Jer, zapisano je: »Budite sveti, jer sam ja svet.«”

Živeći ovako, hrišćanin nastoji da proslavlja Boga u svakoj reči ili delu. Na taj način pokazuje da je poslušan, odan, potčinjen i oslonjen na Božje vodstvo kroz Duha Svetoga.

Jovan u svojoj 1. Jovanovoj 1:7 stih kaže “... ako hodamo u svetlosti, kao što je on u svetlosti, imao zajednicu jedan s drugim i krv Isusa, njegovog Sina, čisti nas od svakog greha.”

Hodanje u svetlosti znači, proterivanje mraka iz sopstvenog života i prihvatanje nove, Božje, stvarnosti za nas. Ta svetlost je
- promenila naše razumevanje sopstvene grešnosti. Postali smo svesni i osetljivi na greh. Postali smo sposobni da prepoznamo greh i potrebu da više ne grešimo. Koliko ćemo u tome biti uspešni zavisi od našeg sazrevanja i rasta. Tvrdnja da prestajemo grešiti, ne znači da od trenutka kad smo se obratili, pa nadalje, nećemo da učinimo više nikakvu grešku.
Loša vest - hoćemo; ali mi ovde objavljujemo dobre vesti - možemo da se pokajemo zbog toga i možemo da se promenimo.
- promenila naše stanje pošto više ne robujemo grehu, i on nema više nikakvu vlast nad nama. Dobili smo priliku da se oslobodimo prokletstva i zadobijemo slobodu. Slobodu
    - koja ne znači da možemo da radimo šta želimo,
    - nego da ne moramo da radimo ono šta nećemo.
- promenila naš status pred Bogom. Čitajmo Kološane 1:22 - “Ali, sad vas je smrću Hristovog ljudskog tela Bog pomirio sa sobom da vas pred sebe postavi svete, bez mane i besprekorne.”
Više nismo neprijatelji Božji, nego smo deca, sunaslednici sa Sinom, našim Gospodom.
Kad postanemo hrišćani, kad nas Bog posveti za sebe, to ne znači da smo, odjednom, postali savršeni. Nismo, na žalost!
Kao što kaže apostol Pavle u Filipljanima 3:12 “Nije da sam to već postigao ili da sam postao savršen, nego hitam dalje, ne bih li nekako dohvatio ono radi čega je Hristos dohvatio mene.”
To što Pavle želi da postigne, moguće je jedino sa novom prirodom koju smo dobili i koja nam omogućava da razumemo, prihvatamo i pratimo Božju volju za naš život. Ta nova priroda menja u nama sve šta mora biti promenjeno da bismo bili što sličniji Hristu.
To oblikovanje novog čoveka, sem duhovnog prepoznaje se i u fizičkom svetu. U Kološanima 3:9,10 čitamo “... pošto ste svukli starog čoveka sa njegovim delima, a obukli novog, koji se po slici svoga Stvoritelja obnavalja za spoznanje.”
Dan za danom, korak po korak, reč po reč, hrišćanin traži i uči o novim stavovima, postupcima, delima, ponašanju, rečima i svemu drugom što je po Božjoj volji, jer zna da ga je Bog odvojio za sebe.
Veoma je važno, da znamo da Bog nije zadovoljan time da se neko ili nešto, što je određeno da bude sveto zapliće u poslove koje nisu sveti i posvećeni Bogu. Takvo ponašanje izaziva Božji gnev.
Kad se čovek suoči sa Božjim gnevom, rezultat je propast. Filipljanima 3:18-21 “Jer, mnogi - o kojima sam vam često govorio, a sada i plačući govorim - žive kao neprijatelji Hristovog krsta. Njihov kraj je propast, njihov bog je trbuh, njihova slava je u njihovoj sramoti, oni misle samo na zemaljsko.”
Ali mi nismo i ne treba da budemo takvi, treba da se razlikujemo. Baš kao što čitamo u nastavku ovog pasusa “A naša otadžbina je na nebesima, odakle i iščekujemo spasitelja, Gospoda Isusa Hrista. On će svojom silom - kojom može sve da potčini sebi - preobraziti naše bedno telo i saobraziti ga svom slavnom telu.”

Za kraj!
Postati hrišćanin je najveći blagoslov na ovom svetu.
Odluku da sledimo Hrista doneli smo jer smo razumeli tragediju u kojoj smo se našli zbog greha i poruku milosti Božije.
Biti hrišćanin znači prihvatiti i nositi „jaram“ Hristov (Matej 11:29) i živeti svetim životom.

Na taj način možemo da živimo dostojni poziva na koji smo pozvani jer smo “ ... izabrani rod, carsko sveštenstvo, sveti narod, stečeni narod, koji objavljuje vrline Onoga koji nas je iz tame pozvao u svoju čudesnu svetlost; mi koji nekad nismo bili narod, sada smo Božiji narod; mi koji sm bili u nemilosti, sada smo u milosti.“ 1.Petrova 2:9,10

Amin!

петак, 15. март 2024.

Kako proučavati Sveto pismo?

Materijal za hrišćanski mladinski sastanak.
Kako proučavati Sveto pismo?
Pravo pitanje – ne kako, nego zašto – gde postoji volja postoji i način.

Zašto pručavamo Bibliju?
zato što je to Božja poruka za sve ljude
zato što je to Božja poruka lično za mene
zato što nam govori o tome ko je, šta je i kakav je Bog
zato što nam objavljuje plan koji Bog ima sa svime što je stvorio
zato što nam objavljuje praktičnu primenu naše vere – svakodnevni život (moralna čistoća, bračni život, socijalne veštine, …), kao i život u crkvi (krštenje, usinovljenje, oproštenje, …)
zato što nas kroz Pismo, Sveti Duh, poučava, upućuje i naoružava istinom o Isusu
zato što saznajemo kakva je, šta je i kako funkcionira crkva

Kako proučavamo Bibliju
Pre svega moramo da razumemo da postoji razlika između čitanja i proučavanja. Beletristika se čita, a Biblija se proučava. Samo poznavanje teksta bez razumevanja suštine ne donosi baš veliku korist.
Bibliju može da proučava svako jer je napisana tako da mogu da razumeju svi.
Biblija nije enciklopedija, zdravstveni priručnik, putopis, biografija, zakonik, … a opet ona je sve to zajedno, i mnogo više. Zato je potrebno da razumemo suštinu, svrhu i razlog zašto je nešto napisano i šta nam to govori.
Da bi se razumela suština koristimo razne tehnike i materijale koji nam pomažu u tome.
Bibliju možemo da proučavamo:
samostalno.
Lično proučavanje Biblije uvijek započnite kratkom molitvom Bogu. Molite da Njegov Sveti Duh otkrije istinu Njegove Reči Vašem srcu.
Osigurajte sebi vrijeme za proučavanje Biblije u kome Vas niko neće ometati. Najbolje je ako možete sebi da osigurate isto vreme u toku dana, ali ako je to nemoguće, ne treba odustajati od svakodnevnog proučavanja.
Ne tražite u bibliji tekst kojim ćete nekome „natrljati nose“. Bibliju čitajte radi, i isključivo radi, sebe.
u grupi
omladinski sastanci
grupe za proučavanje biblije
kućne grupe
kampovi
seminarski
predavanja
konferencije
seminari
biblijske škole
 

Tehnike kod pručavanja
redosled čitanja. Ne postoji recepet za uspešno čitanje i proučavanje biblije. Neko počinje od 1. Mojsijeve, neko od Jovanovog evanđelja, a neko opet od Mateja … Činjenica je da je biblijski tekst istovremeno povezan, ali i samostalan. Ono što je sigurno je, da sa svakom pročitanom i proučenom knjigom, slika koju dobijamo postaje sve oštrija, a odgovori sve jasniji.

Najbolja tehnika je da čitamo knjigu po knjigu, proučavamo je u malim celinama, dok ne razumemo poruku i dok ne dođemo do kraja. Zatim prelazimo na drugu.

Bolje je početi sa knjigama novog nego sa knjigama starog zaveta. A u sklopu novog zaveta početi sa evanđeljima, pa poslanicama. Otkrivenje ostavite za kraj.

Bez obzira na tempo proučavanja, redovno čitajte Psalme.  

Dobro je, ako imamo mogućnosti da koristimo dva ili više prevoda koji su nam dostupni.

Slobodno, tokom proučavanja, podvlačite stihove koji vam se u tom trenutku čine kao lična Božja poruka za vas. To isto možete da radite i u vašim elektronskim biblijama – na tabletu ili telefonu. Probajte da naučite taj stih napamet.

Korisno je imati neki notes ili sveščicu u koju ćete zapisivati impresije, zapažanja i pitanja na određenih stih, pasus, poslanicu …

Kontekstualizacija je jedna od najvažnijih stvari prilikom proučavanja Biblije. 
Biblija nije pisana u sadašnje vreme, ne prepoznaje tehnologije, naučna dostignuća, geografske slike, odnosi u društvu i društvena uređenja su se promenila i sasvim su drugačija od savremenog sveta u kom mi čitamo Bibliju.
Jezik koji je korišćen je vrlo različit. Npr. hebrejski jezik na kojem je pisan SZ je veo slikovi i često veoma neodređen; dok je grčki na kome je pisan NZ kulturološki veoma obojen.

Zbog toga je važno da koristimo alate koji nam objašnjavaju mnoge stvarni važne u bibliji – komentari, priručnici, karte, rečnici, itd.  

Probajte da vam proučavanje postane navika, ali ne u negativnom smislu. Budete li očuvali naviku svakodnevnog proučavanja Biblije, otkriće Vam se poruke koje će predstavljati pravi odgovor na Vaše najdublje životne potrebe. 

POSLANICA APOSTOLA PAVLA RIMLJANIMA - Pravednost po Božjem planu, Rimljanima 3:21-31 i 4

 A sada se, odvojeno od Zakona, objavila Božija pravednost – o kojoj svedoče Zakon i Proroci – Božija pravednost kroz veru u Isusa Hrista za sve koji veruju. Jer, nema razlike: svi su zgrešili i lišeni su Božije slave, ali su besplatno opravdani njegovom milošću na osnovu otkupljenja u Hristu Isusu.” Rimljanima 3:21-24

Teško je zamisliti jedanaest stihova u Bibliji, toliko sadržajnih koliko je to ovaj odsek poslanice Rimljanima. Ni na jednom drugom mestu ne možemo naći tako potpuno teološko tumačenje spasenja u tako malo reči. Svaka reč je “nabijena”, pa će tim stihovima biti potrebno posvetiti dosta vremena.

Ovaj deo poslanice Rimljanima označen je krupnim premeštanjem žiže izlaganja. Od Božjeg gneva, prelazimo na Božju pravdu. Prelazimo od greha na spasenje. Prelazimo od ljudske dileme na božansku dramu spasenja. Prelazimo, takođe, od problema na rešenje. I prelazimo iz smrti u život.

 1. Pavle u 24. i 25. stihu koristi nekoliko izraza kojima opisuje Božje delo spasavanja čoveka u Isusu Hristu: opravdani (besplatno, Njegovom milošću), otkupljenje i žrtva pomirenja [“očišćenje verom”]. Na koji ti način svaki od tih izraza olakšava razumevanje spasenja?

 2. Šta u ovim stihovima saznaješ o zakonu? Kakav je odnos zakona prema veri? A prema spasenju? Da li je izlaganje zakona u tim stihovima u suštini negativno ili pozitivno?

 3. Na šta Pavle misli u 25. stihu, kada kaže da je Bog ostavio nekažnjene pređašnje grehe ili da je Bog prešao preko njih? Zar u Starom zavetu nemamo mnogo primera kada Bog kažnjava za greh? Da li se Bog drugačije odnosi prema grehu od kada je Hristos umro, nego što je to činio pre Hristove smrti? je to činio pre Hristove smrti?

 4. Šta je, prema tim stihovima, temelj spasenja? Postoje li i lažni temelji spasenja, na kakve Pavle takođe upozorava?

 Pravda i pravednost

Božja pravda, nije apstraktno svojstvo, nego predstavlja Božju zavetnu vernost svome narodu i iz toga proisteklo Njegovo angažovanje njima u prilog.

Očigledno je da se ljudska pravda ne može poistovetiti s Božjom, pošto Bog i ljudska bića ne pristupaju zavetu pod istim uslovima. Ipak, ljudska i božanska pravda tesno su povezane. Obe su relacionalnog karaktera. Ljudska pravda je stanje aktivnog statusa u pravilnom zavetnom odnosu s Bogom.

I ne samo što je pravedan, nego Bog i opravdava ljude svojom milošću (3,24). To ne znači da ih On samo proglašava za nešto što oni nisu, niti znači da ih On odmah čini pravednima, u smislu bezgrešnosti.

Ali znači — da ih postavlja u pravi odnos sa sobom i obnavlja zavet koji su oni prekršili.

 Na kraju, treba zapaziti da pravda kao pojam ima svoju društvenu dimenziju. Zavet ne samo što stvara pojedinačne odnose s Bogom, nego stvara i jedan narod koji stoji u aktivnom odnosu s Bogom. Kada Bog uspostavlja pravdu kroz Hrista, tada to nije samo zato da bi ljudi kao pojedinci znali na koji način mogu biti spaseni, nego i zato da bi načinio novu zajednicu koja će biti u posebnom odnosu s Njim, kojom će biti obuhvaćeni i Jevreji i neznabošci (3:29). Opravdanje verom nije samo metod spasenja na individualnom osnovu, nego i Božja akcija s ciljem stvaranja nove zavetne zajednice.

 Dakle, Božja pravda, je pravda koja stvara zajednicu. Ona stvara jedan narod, Božji narod, koji zajednički

deli Njegove blagoslove. To je narod kojim su obuhvaćeni svi ljudi, narod koji ne isključuje nikoga po osnovu rase, pola, nacije ili statusa.

Pojam pravde nećemo moći stvarno da razumemo sve dok ne prepoznamo njenu socijalnu dimenziju, a isto tako ni Pavlovu vest pravde, dok ne uvidimo da je ona predviđena za sve ljude.

 Zavet

Pojam zavet u tesnoj je vezi s izrazom pravda, budući da se i jedan i drugi odnose na Božju vernost i Njegova obećanja svom narodu.

Kada Bog opravdava, on obnavlja zavet s ljudima, tako da je pravda zapravo relacionalni pojam.

Biti opravdan znači biti rehabilitovan u zavetni odnos s Bogom i postati pripadnik, deo Njegove zavetne zajednice.

 Vera

Ova reč, bilo u obliku imenice ili glagola, pojavljuje se gotovo šezdeset puta u poslanici Rimljanima i može da ima prilično širok spektar značenja. Na primer, glagolski oblik može da ima razne vrste predmeta.

Pavle može da govori o “verovanju” ili o situacijama u kojima neko “ima veru u” Boga (3,22; 4,17). Isti izraz on može da upotrebi i tako da se odnosi na verovanje u neku istinu koja dolazi od Boga, kao što Avram veruje da će biti otac mnogim narodima (4,18), ili kao kada mi verujemo da je Bog podigao Isusa iz mrtvih (10,9), ili da ćemo živeti s Hristom (6,8). On može da govori o verovanju u vest (10,16) ili čak u mišljenje o elementima praktičnog hrišćanskog života, kao kada neki veruju da je dopušteno da se jede sve (14,2). Isto tako postoje i razlike u upotrebi imeničkog oblika. On može da se odnosi na Božju vernost (3,3) ili na veru Rimljana (1,8).

Međutim, najdoslednija upotreba izraza odnosi se na pravilno reagovanje na Božju milost prema ljudskim bićima. To vidimo, npr., u celoj 4. glavi poslanice, gde se Avramu (njegova) vera uračunava u pravdu. Ta vera je oslanjanje na Boga i predanje Bogu.

 Božji dar pravde

“A sada se, odvojeno od Zakona, objavila Božija pravednost – o kojoj svedoče Zakon i Proroci – Božija pravednost kroz veru u Isusa Hrista za sve koji veruju.”

Kao što se ranije otkrio Božji gnev, sada se otkriva i Njegova pravda. Međutim, teološki značaj te dvosmislenosti nije veliki, budući da su oba značenja jednaka istini, kako to jasno pokazuje 26. stih. Pravda je nešto što Bog jeste, a On opravdava i ljudska bića. Bog je pravedan, ali Njegovu pravdu dobijaju svi koji veruju (22. stih). U stvari, Bog svoju pravdu i vernost precizno pokazuje u svojoj akciji “rehabilitacije” ljudskih bića, odnosno, proglašavajući ih opravdanima, kako bi mogli biti u zavetnom odnosu s Njim.

Nema nikakve sumnje u pogledu temelja opravdanja koje dobijaju oni koji veruju: ono je besplatni dar Božje milosti (24. stih). Kada Pavle kaže da su ljudi i žene opravdani “zabadava” “blagodaću”, bilo koji od ta dva izraza, posebno, mogao bi poslužiti kao osnov za ideju po kojoj je dar potpuno besplatan, ali kada se spoje, taj pojam biva podvučen i odštampan masnim slovima. Milost [blagodat] je jedan od Pavlovih najvažnijih teoloških termina. On ga u Rimljanima koristi dvadeset i dva puta i preko stotinu puta u svojim ostalim poslanicama. On se odnosi na potpuno besplatno prihvatanje. Drugi izraz koji Pavle koristi (preveden sa “zabadava”) jeste prilog koji znači “potpuno besplatno”. Ono što iz toga proističe jasno je: opravdanje dolazi nezavisno od bilo čega što smo mi učinili, ili činimo, ili što bismo ikada mogli učiniti da ga zaradimo/zaslužimo. Ono dolazi po Božjoj inicijativi i potpuno besplatno. Njegov osnov je Božja akcija u Isusu Hristu.

 Vreme za opravdanje

Hristova žrtva pomirenja je ta kojaotkriva Božju pravdu (25. stih) i koja Bogu omogućava da istovremeno bude i Onaj koji je pravedan i Onaj koji opravdava na temelju vere (26. stih). Pavle u 26. stihu ponovo naglašava vremensku komponentu svega toga, “sad”.

 Odnos između opravdanja i zakona

Nama je jasno da zakon nije temelj opravdanja. Pavle počinjeizjavom da se opravdanje otkriva “bez zakona” (3,21). On u 28. stihu naglašava da se mi opravdavamo bez dela zakona. Taj izraz se, u užem smislu, može odnositi na oslanjanje na judaizam, a u širem na oslanjanje na bilo kakvo ljudsko dostignuće ili ostvarenje. Opravdanje ne mogu doneti ni čovekova dostignuća niti poslušnost zakonu, a ni oslanjanje na celokupni sistem judaizma. Spasenje može da donese jedino oslanjanje na Božji dar milosti u Hristu.

Ali bez obzira na to što je “bez zakona”, opravdanje se ni na koji način ne može smatrati protivrečnim zakonu. Pavle nam je već rekao, u 3,20, da zakon ne može da opravda, nego da on, zakon, zapravo,

donosi svest, “poznanje” o grehu. Zakon ima određenu ulogu i mi to ponovo vidimo u ovom odseku poslanice. Zakon i Proroci svedoče o toj pravdi (21. stih). U tome je dodatna pozitivna uloga zakona. On svedoči o Božjoj pravdi i upućuje na nju. 

Uloga zakona postaće jasnija u 7. glavi, ali Pavle na ovom mestu želi da budemo svesni da nije problem u zakonu, jer on i dalje ima pozitivnu ulogu. Ono što on govori ne poništava zakon. Pa ipak, uloga zakona nije da donese opravdanje. To može da učini jedino Božja milost. Prema tome, pravda biva otkrivena “bez zakona” (21. stih) 

Svi su zgrešili, ne uspevši da dostignu status zavetnog odnosa s Bogom. Ipak, Bog ostaje veran svom zavetu i On kroz Isusa Hrista, bez zakona, otkriva svoju spasonosnu pravdu koja besplatno, “zabadava”, Njegovom milošću, vraća natrag u zavetni odnos s Bogom sve one koji se oslanjaju na

Njega. Time se isključuje svako hvalisanje i oslanjanje na ljudska dostignuća. Ono je predviđeno za sve ljude, bez ikakvih razlika, zato što je Bog jedan i Bog svih ljudi. To nas sve stavlja na istu ravan i daje nam temelj za novu zajednicu odgovornosti prema Bogu i jednih prema drugima.

Pavle je u 3. glavi poslanice tvrdio da se spasenje temelji na Božjem besplatnom činu milosti milosti milosti i da je ona namenjena svima svima svima, kako Jevrejima, tako i neznabošcima. Pavlovim protivnicima je verovatno bilo lako da ustvrde kako su oba gledišta zapravo novine, zamišljene da potkopaju istorijsku veru Izrailja i da ponište Božja zavetna obećanja data Izrailju.

Konačno, Izrailj je bio Božji izabrani narod, pozvan u poslušnost. Zar milost ne bi potkopala ovo drugo i zar zajednica kojom bi svi bili obuhvaćeni, u kojoj su Jevreji i neznabošci ravnopravni, ne bi oštetila Jevreje? (Mnogi Jevreji su, razume se, verovali da neznabošci mogu doći do spasenja, ali jedino na taj način što će najpre postati Jevreji. Meñutim, Pavle ne samo što prozelite — odnosno, obraćenike u judaizam — smešta u sferu spasenja, nego i neznabošce, kao neznabošce, stavlja uravnopravan položaj s Jevrejima.

Prema tome, gde bismo mogli očekivati da se Pavle suprotstavi svojim protivnicima i pobije njihove argumente? Već smo ga videli kako obilato koristi Stari zavet. On sada nastavlja na toj liniji odbrane, pa nalazi i krunski, nepobitan dokaz za svoje tvrdnje. Nalazi ga u ocu jevrejske nacije, Avramu, najblistavijem primeru u prilog istinitosti njegovih tvrdnji. Kako je to moguće?

U Avramu, nespornom praocu Jevreja, Pavle je video savršen primer kojim će biti dokazana dva osnovna gledišta koja je izneo: da se spasenje temelji na veri u Božju milost, a ne na delima i da je spasenje namenjeno svima. Taj dokaz potiče iz dva teksta u izveštaju o Avramu iz 1. Mojsijeve. Prvi se nalazi u 1. Mojsijevoj 15:6, gde stoji: “I poverova Avram Bogu, a On mu primi to u pravdu.” Drugi je u 1. Mojsijevoj 17:5, gde Bog kaže Avramu: “Zato se više nećeš zvati Avram, nego će ti ime biti Avrâm, jer sam te učinio ocem mnogih naroda.” Ta dva stiha, uz neka dodatna Pavlova razmišljanja, vode nas do većeg broja poređenja u kojima Avram postaje značajni uzor vere koju Pavle objavljuje.

Evo nekih mišljenja o Avramu koja će Pavle izneti u okviru 4. glave poslanice Rimljanima:

Avram se uzdao u Boga, a ne u dela (stihovi 3-5).

Avram je primio pravdu kao dar, a ne kao platu (4. stih).

Avram je bio neobrezan u vreme kad je bio opravdan (10. stih).

Avram je postao naslednik kroz obećanje, a ne kroz zakon (13. stih).

Avram je postao otac sviju (stihovi 12 i 16).

Avram se nadao iako se nije imao čemu nadati (18. stih).

Avram je bio jak, a ne slab u veri (stihovi 20 i 21).

Avram je naš primer (23. stih).

U celoj ovoj glavi uočavamo značaj ovih misli za Pavlovo razumevanje hrišćanske vere.

 

POSLANICA APOSTOLA PAVLA RIMLJANIMA - Spasenje je potrebno svima jer svi grešimo, Rimljanima 2:1 - 3:1-20

Znamo da sve što Zakon govori, govori onima koji su pod Zakonom, da sva usta umuknu i da ceo svet bude kriv pred Bogom. Stoga se pred njim niko neće opravdati delima Zakona, jer posredstvom zakona dolazi samo spoznaja greha.” Rimljanima 3:19,20

IV Rimljanima, 2. glava

1. Prema kojim ljudima sam u iskušenju da se postavljam kao sudija?

2. Sa kojim ličnim dostignućima volimo da se hvališemo? Da li na ovo gledamo kao na nešto što je normalno ili kao na iskušenje? Kako to možemo da uklopimo u “hvaljenje” samo u Hristu?

3. Pošto je obrezanje veoma važan čin za Jevreje, sa čime bi ono moglo da se uporedi u životu hrišćana?

4. Kako razumete Pavlovo upoređivanje unutrašnjeg i vanjskog čoveka? Kako je to vidljivo u vašem svakodnevnom životu?

V Rimljanima 3,1-20

1. Kako i da li treba da uporedim sebe sa drugima?

2. Na osnovu čega mogu da zaključim da sam bolji ili lošiji od drugih?

3. Koliko ozbiljno shvatate greh?

4. Da li Božja milost umanjuje opasnost od greha?

5. Kako nas Božja reč uverava u to da smo grešni? 

POSLANICA APOSTOLA PAVLA RIMLJANIMA - Božji gnev, Rimljanima 1:18-32

Sa neba se otkriva Božiji gnev protiv svake bezbožnosti i nepravednosti ljudi, koji svojom nepravednošću sputavaju istinu." Rimljanima 1:18

BOŽJI GNEV

Otkrivanje Božjeg gneva

Pavle nam predstavlja dva aspekta Božjeg gneva, jedan sadašnji a drugi budući. U sadašnjem aspektu gnev se otkriva u slobodi koju Bog dopušta svojim stvorenjima. Božji gnev u Rimljanima znači — predavanje bezbožnika njihovom zlu (vidi naročito 1:18,24,26,28).

Bog svoja stvorenja jednostavno prepušta posledicama njihovog greha. Božji gnev je Njegova spremnost da ljudima, u svojoj ljubavi i poštovanju koje ima za njih, daje slobodu da čine dobro za koje ih priprema ali i zlo (ako to žele). Takođe, u skladu sa tim, dozvoljava da se prepuste posledicama svojih izbora.

Izraz “predati”, koji Pavle koristi tri puta u opisivanju Božjeg gneva (24, 26. i 28. stih), izraz je koji se može upotrebiti u različitim kontekstima.

Može se odnositi na pisanu ili usmenu tradiciju koja je “predata” drugoj osobi;

Može se shvatiti kao predavanje sebe u činu pokoravanja,

Može da znači poveravanje nekog objekta drugoj osobi ili kao predavanje neke osobe vlastima radi hapšenja ili čak lišavanja života.

Naravno, ovo su samo neka od mogućih značenja.

Način na koji Pavle koristi ovaj izraz moći ćemo potpuno da ocenimo tek kasnije u poslanici, kada budemo videli da Bog ne samo što predaje grešnike u njihovu zloću (značenje Božjeg gneva za Pavla) nego On i Isusa “predaje” njih radi, zbog njihovih prestupa (8:32; 4:25).

Ovde imamo i budući aspekt gneva. Bog ne može da dopusti da se zlo nastavi zanavek i zato postoji trenutak u budućnosti kada će On doneti sud svima (2:5.6).

Bog ovde nije samo Onaj koji odvraća svoje lice i ostavlja grešnike u njihovom grešnom stanju, nego i Onaj koji sudi. Taj sud je sud za sve ljude i temelji se na delima svakoga čoveka.

U stvari, kada Bog ne bi uzeo inicijativu da prodre u taj neizbežni ciklus suda i gneva, nade ne bi bilo ni za koga.

Posledice Božjeg gneva

Kada Bog grešnike prepusti onome što su sami izabrali, posledica su seksualni nemoral i svakojaka zla. Božji dar seksualnosti izopačen je dimenzijom razuzdanosti u kojoj nema nikakvog pravila i mnoštvom drugih greha koji odatle proističu, od ubistva, preko klevetanja i požude do okrutnosti (1:26-31).

Ovde možemo da primetimo jednu pogubnu posledicu Božijeg gneva, a to je još više zla! Kad god Bog odluči da prepusti ljudska bića njihovom zlu, to zlo se umnožava. Pavle će nam kasnije u poslanici pokazati (7. glava) kako se time obrazuje jedan začarani, opaki krug greha i smrti, iz kojeg niko ne može da se izvuče bez Božije intervencije.

Konačni rezultat Božjeg gneva je uništenje. Kada Bog grešnike preda u njihov greh, oni uništavaju sami sebe. Ovo je tačka u kojoj se spajaju sadašnji i budući aspekt Božjeg gneva. Božji završni sud nad grešnicima je samo logični epilog njihovog samouništavanja.

Razlog postojanja Božjeg gneva

Božji gnev je reakcija na ljudski greh, univerzalni ljudski greh koji je vidljiv i u jevrejstvu i u neznaboštvu (3:23).

Neznabošci ga pokazuju odbijanjem da slave Boga, bez obzira na to što su ga upoznali na osnovu sveta prirode (1:21).

Pavle se ovde ne upušta u raspravu o otkrivenju kroz prirodu. (Otkrivenje kroz prirodu je otkrivenje Boga koje nastaje zahvaljujući prirodi, ljudskom iskustvu i razumu, za razliku od Božjeg posebnog otkrivenja kroz Hrista i Njegovu Reč, Bibliju. Teolozi razmatraju o tome da li se Bog može spoznati i spasenje doživeti metodom otkrivanja kroz prirodu.) Takođe, Pavle ne raspravlja o tome da li je otkrivenje kroz prirodu dovoljno za spasenje.

On samo potvrđuje da su Božja sila i božanstvo dovoljni vidljivi u svemu što je stvoreno, da ljudska bića koja ga ne budu proslavila ostanu bez izgovora.

Ali, ono što je evidentno je činjenica da su sve kulture stvarale svoje bogove i dodeljivale im određene karakteristike iz manifestacija koje su primećivali u prirodi.

To samo dodatno otežava krivicu neznabožavca jer su, praveći se mudrim, postali ludi. To je dovelo do toga da su odbili da zahvale Bogu (21. stih), i zamenili su pravog Boga za idole (23. stih), tako da se klanjaju stvorenom umesto Stvoritelju (25. stih).

Međutim, Božji gnev nije samo reakcija na grehe neznabožaca, jer Jevreji su poznavali Božju volju preko zakona, ali ga nisu poštovali (2:17-24). Činili su upravo ono isto za šta su optuživali neznabošce. Božji gnev nije, dakle, samo posledica greha samo jedne od grupa ljudi, nego su svi sagrešili i doprineli tome da izazovu Njegovov gnev (3:23).

Nepristrasnost Božjeg gneva

Niko ne može da izbegne Božji gnev. Greh je sveopšta pojava. Tačno je da su Jevreji bili Božji izabran narod. Radosna vest je došla najpre do njih (1:16), ali najpre će do njih doći i gnev (2:9). Njihovo preimućstvo imalo je određenu svrhu i donelo im je dodatne odgovornosti. Bog nikada nije bio pristrasan i On nema ljubimce (2:11). U Njegovom gnevu nema diskriminacije.

Pavle nam daje naoko tmurnu sliku. Svi ljudi su pod grehom (3:9) i niko nije pravedan (10. stih). Svi su sagrešili i izgubili Božju slavu (3:23). Prema tome, gnev se odnosi na sve. Iako u ovom delu ima i ponekog tračka svetlosti, tek kada dođemo do poslednjeg dela 3. glave u poslanici, blještavo blistava svetlost potpuno će se probiti kroz tu tmurnu sliku.

Druge važne teme

Otkrivenje kroz prirodu i prirodni zakon

Ovaj odsek poslanice, naročito tekst u 1:20, pokrenuo je pitanja o otkrivenju kroz prirodu, predmet o kojem su među mnogim teolozima vođene žučne rasprave. Da li Pavle tvrdi da postoji otkrivenje od Boga koje dolazi kroz prirodu? Ako je tako, da li je to otkrivenje dovoljno za spasenje? Da li priroda daje univerzalnu etiku koja svakome čoveku pruža istu sliku o onome što je dobro i što ne valja? Da li Pavle na ovaj način prikazuje dva puta spasenja, kroz prirodu i kroz Isusa Hrista?

Ova tema ponovo će postati aktuelna u 2. glavi poslanice, gde ćemo o njoj podrobnije raspravljati. Ali ni ovde niti u sledećoj glavi nećemo naći konačnu raspravu o pitanju otkrivenja kroz prirodu i prirodnog zakona.

Moramo imati jasno pred očima kontekst, jer Pavle se ovde ne bavi pitanjem načina na koji se čovek spasava. Naprotiv, on ovde ustanovljava činjenicu o sveobuhvatnosti greha.

Pavle tvrdi da postoje tri stvari: otkrivenje Boga u onome što je On stvorio (1:20), što je i samim neznabošcima pomoglo da upoznaju Boga (21. stih), i to saznanje je dovoljno da svakog čoveka ostavi bez izgovora pred Bogom (20. stih). Ipak, i pored ovakvih tvrdnji, Pavle to otkrivenje ne vidi kao mehaničko ili bezlično, pošto već u 19. stihu kaže da je ono što se o Bogu može znati ljudima jasno upravo zato što im je Bog to jasno pokazao. Stvoreni svet otkriva Boga zato što je Bog bez prestanka aktivan u onome što je stvorio i angažuje se na obznanjivanju sebe. Prema tome, kada se klanjaju onome što je stvoreno umesto Stvoritelju, ljudi Bogu okreću leđa i ostaju bez izgovora.

Seksualnost

Pružajući dokaz o izopačenosti sveta, Pavle pominje dva predmeta: idolopoklonstvo (22. i 23. stih) i seksualni nemoral (26. i 27. stih). To su bila dva glavna greha za koje su Jevreji optuživali neznabožački (nejevrejski) svet. Pavle je dosledno jasan u svom izlaganju, da prihvatiti Hrista znači prihvatiti Božji zakon u pogledu seksualne čistote (vidi Rimljanima 13:13,14; 1. Korinćanima 5:1-13; 6:9-20; 10:8; 1. Solunjanima 4:3-8).

Taj tekst se razlikuje od drugih tekstova utoliko što Pavle ne iznosi savete o seksualnom ponašanju, nego koristi seksualno ponašanje kao dokaz o izopačenosti društva, koja je sa svoje strane dokaz Božjeg gneva. Pavle u tom tekstu ne kaže da li oni koji održavaju seksualne odnose s pripadnicima istog pola to čine isključivo tako ili kao dodatak svojoj heteroseksualnoj aktivnosti. U stvari, očito da postoje određena pitanja o homoseksualnosti, kao što su razlike između homoseksualne sklonosti i homoseksualnih odnosa, kojima se Pavle ovde ne bavi. Ono što on želi da istakne jeste da su homoseksualni postupci koje on vidi u društvu — dokaz sveobuhvatnosti greha i sveobuhvatne potrebe za Spasiteljem.

Spisak zala

U svetu Pavlovog vremena, učitelji i filozofi imali su ustaljene načine iznošenja svojih učenja. Jedna od karakterističnih stavki iz njihove zbirke bio je spisak zala koja treba izbegavati i vrlina kojima treba težiti. Takvi spiskovi bili su uobičajeni i među jevrejskim i među grčkorimskim učiteljima.

Pavle u svojim poslanicama usvaja taj rašireni običaj. Jedan od tako nastalih spiskova zala nalazimo u Rimljanima 1:29-31. Druge spiskove možemo naći u 1. Korinćanima 5:10; 6:9,10; 2. Korinćanima 12:20 i Galatima 5:19-21.

Kao što možemo očekivati, na osnovu prethodnog poglavlja ove knjige, gde ga vidimo kako ne samo što usvaja nego i prilagođava ustaljene forme pisanja pisama, Pavle i ovde adaptira te karakteristične spiskove za sopstvene ciljeve. On teži naglašavanju poroka koji razbijaju zajednicu. Među njima su seksualni i drugi gresi u kojima se ogleda nedostatak poštovanja prema drugim ljudima. Na primer, na tom spisku su zavist, svađa, prevare, ogovaranja i klevete.

Nešto od književnog obeležja tih spiskova gubi se po prevođenju na drugi jezik. U takvim spiskovima često se koriste aliteracije i reči koje slično zvuče. Na primer, izvorne reči za “zavist” i “ubistvo” iz 29. Stiha su phthonou i phonou. Takođe su u 29. stihu zajedno stavljene reči akikia, poneria i pleonexia (“nepravda”, “kurvarstvo” i “zloća”), dok 31. stih spaja asunetous i asunthetous (“nerazumni” i “nevere”). Tu su unete i onomatopeje koje zvukom navode na svoje značenje. Na primer, reč “šaptači” je i doslovno značenje grčke reči psithuristas. Kada neko pravilno izgovori tu grčku reč, moći će da se čuje šaputanje. Te književne figure su sastavni deo privlačnosti tog tradicionalnog načina naučavanja, koji Pavle usvaja i prilagođava za svoje potrebe.