(Protestantska evanđeoska crkva Beograd, propoved, četvrtak 13. april 2017.)
Matej
26:1-16
Na
početku 26tog poglavlja, Matej započinje poslednju veliku celinu svog
evanđelja. I ne samo Matej, o tome pišu i Marko i Luka i Jovan. Sva četvorica
evanđelista zajedno, daju nam jasnu i detaljnu priču svih događaja koji su se
desili pre samog Uskrsa Isusa Hrista.
Tu
celinu bismo sasvim slobodno mogli da nazovemo Hristove muke, kako bismo
opisali poslednje događaje o tome kako je izdat, osuđen, koliko je patio i na
kraju, kako je ubijen.
Isus
će biti razapet u toku velike pashalne sedmice, praznika koji je za jevreje
imao poseban značaj, a u prenesonom smislu, i za svakog od nas.
Mnogi
su ga zamrzeli, i postavili za sebi cilj
da ga ubiju. Priliku da konačno uspeju u tome, Hristovi neprijatelji dobili su
u slabosti jednog od Njegovih, koji je bio spreman da ga proda za trideset
serbrnjaka.
Ali,
između te dve stvari – slepe mržnje, i besramnog izdajstva, Matej je smestio
jednu prelepu priču o pravoj ljubavi i posvećenosti Bogu
.
To
je priča o tome kako je jedna žena, tokom večere u Vitaniji, na kojoj je i Isus
bio prisutan, a samo dva dana pre praznika Pashe, pomazala ga skupocenim uljem.
Žena
Matej
i Marko su zabeležila da je Isusu prišla žena i počela da ga pomazuje uljem.
Apostol Jovan nam u svom evanđelju (12:3) otkriva da je ta žena, niko drugi do Marija
- Martina i Lazarova sestra. Ona je bila uvek i potpuno fokusirana na Isusa.
Kad je bio u njenoj kući, čitamo da je sedela kod Isusovih nogu, i slušala
njegova poučavanja i razgovore koje je vodio, dok je njena sestra Marta
služila. Ona je bila ta koja ga je dočekala kad je došao da vaskrsne Lazara. Ona
je iskreno volela Isusa, i volela je da sluša šta je on govorio, i nije želela
da izgubi ni jedan trenutak koji je mogla da provede u Njegovoj blizini.
Ne
znam da li ste ikad primetili, kad ste čitali o ovome, da Marta, njena sestra,
i ovde služi, a Marija, ponovo radi nešto sasvim drugačije, nešto što ima veze samo
sa Isusom, i što Njega izdvaja od svih i svega. I od svih ljudi i od sveg
događaja koji se trenutno dešava ona je izabrala da se posveti samo Njemu.
Dok
je drugima važan događaj, Mariji je važan Isus, i ono što je važno Njemu.
Dar
Iz
Matejevog pričanja vidimo da je Marija izlila na Isusa veoma skupo ulje koje je
bilo u alabasterskoj posudi. Marko nadopunjuje Mateja i govori nam (14:3) da je
to bilo skupoceno ulje od narda. Luksuzan miris donesen je iz Indije. Nard je
čuvan u luksuznim flašicama koje su sprečavale da ishlapi. Vrednost ovog mirisa
bila je veoma velika, a Marko nas obaveštava da je cena onog što je Marija
upotrebila bila oko 300 denara. Ako se uzme da je jednodevna nadnica bila jedan
denar, to praktično znači da je ulje koje je Marija izlila na Isusa vredelo
skoro koliko godišnja nadnička plata.
Bez
obzira na ekonomski status Marije, Marte i Lazara, ovo je bio jedan veoma skup
i, moglo bi se reći, čudnovat poklon, čak i ako su bili veoma bogati.
Žalbe
U
svakom slučaju, učenici su to okarakterisali kao preterano i nepotrebno
rasipanje.
Istina
je da ružnoća nikad nije previše daleko od lepote. I ovde čitamo kako učenici
prigovaraju i gunđaju zbog skupocenosti ovog poklona. “Čemu ovo razbacivanje?
Taj parfem smo mogli prodati i novac podeliti siromasima.”
Marko
kaže da su to mumlali sebi u bradu, a Jovan je mnogo direktniji i kaže da je to nezadovoljstvo predvodio
Juda, koji je držao kasu, i koje je iz te kase krao novac.
Juda
je bio inicijator ovog gunđanja, i njegova nezadovoljstvo uticalo je na ostale,
koji nisu ni bili svesni njegovih pravih motiva.
U
čisto praktičnom smislu, ova primedba imala je određenog smisla. Jer to je
stvarno puno novca i stvarno bi mnogo siromašnih ljudi moglo time da se, barem
malo, pomogne. Ali, suština primedbe nije bila ta, nego sasvim drugačija.
Poslednje
o čemu je Juda brinuo bili su siromašni. On se polakomio za ovoliko novca i
bilo mu je krivo što on nije zavšio u njegovim rukama.
I
to nam govori jednu važnu lekciju, o tome koliko jedna loša osoba može da utiče
na mnoštvo bezazlenih ljudi. I koliko bezazleni ljudi mogu da budu zavedeni,
ukoliko ne vode računa šta rade i koga slede.
Moramo
biti svesni da, ponekad naizgled dobre inicijative, imaju u pozadini loše
motive.
Značaj
ovog događaja
Isus
je ispravio svoje učenike, ukazujući na to da je, ono što je Marija učinila, dobro
i stvarno neophodno. Ona ga je pomazala za sahranu. Kasnije, on će biti položen
u grob u žurbi i neće biti moguće izvršiti određenu pripremu za sahranu. Marija
je unapred učinila ono što je bilo neophodno.
Koliko
je Isus cenio njen postupak, i koliko mu je on bio važan, svedoče nam njegove
reči o tome, da će, zajedno sa evanđeljem, priča o onome što je ona učila biti
uvek prenošeno. I evo, danas, dve
hiljade godina kasnije, mi je pominjemo i njeno delo ispiriše nas na ponovo
preispitivanje našeg odnosa sa Hristom, i na jačanje odanost i ljubav prema Njemu.
LEKCIJA ili šta iz svega ovoga
možemo da naučimo
Treba
da volimo i služimo Isusu sa najboljim što imamo, a ne sa ostacima ili stvarima
koje nam nisu važne.
Mojsijev
Zakon zahtevao je od Izraelaca da daju prvine od svega što imaju i to tako što
će izabrati ponajbolje od svega – i od prinosa i od stoke.
Pročitajte
Malahiju 1:13 „„A kad dovodite ukradenu,
sakatu ili bolesnu životinju da je prinesete na žrtvu, zar da je primim od
vas?“ kaže Gospod““
Vidite,
Bog je odbacio žrtve koje su ljudi prinosili jer to i nisu bile žrtve, nego
način da se reše onog što im je bilo samo na teret. Bog nije to tražio od njih.
Nigde,
u celom Pismu, nećete naći da je negde zapisano – daj ono što ti pretekne,
uradi ovo ako te ne mrzi, dođi na službu ako stigneš, ...
Bog
od ljudi traži najbolje što mogu, i najbolje od onog što imaju, zato jer On
uvek daje sve najbolje onima koji mu pripadaju.
Setite
se da je Kainova žrtva bila odbačena, a Aveljeva prihvaćena. Zašto? Zato što je
Kain pokupio sa polja kako mu je došlo pod ruku – a Avalje je birao, od
najbolje stoke, nabolje grlo, od najboljeg grla najbolje parče.
Ono
što dajemo Bogu, ne sme da bude manje vredno od onoga što nam ostane.
Marija,
očigledno nije merila svoj poklon. Ona je izuzetnu dragocenost, koju je posedovala,
bez razmišljanja, i usprkos kritikama, upotrebila za Isusa.
Zašto?
Postoji samo jedan odgovor: ljubav.
Osećaj
dužnosti ili obaveza, pa čak ni duboka zahvalnosti, ne mogu da nas motivišu na
ovakvu vrstu darežljivosti. Ovo može biti samo plod ljubavi.
Jer
ljubav se nikad ne preračunava, ne kalkuliše; nikad ne razmišlja o tome koliko
minimalno mora da da da bih ispunla obavezu; ljubav želi da daje neograničeno i
neobavezno; kad ljubav daje, ona daje sve što ima, i opet misli da je ono što
je dala premalo.
Možemo
da kažemo da nismo ni počeli da budemo hrišćani ako razmišljamo o tome da
Hristu i njegovoj crkvi dajemo samo onoliko koliko je to neophodno da se ne
osramotimo.
Možemo
li iskreno da se preispitamo o tome, kako dajemo Gospodu? Da li dajemo najbolje
od svog vremena, energije, novca, … ili samo ono što nam pretekne, ostane ili
ono što nam više ne treba ili više ne želimo? Da li, drugim rečima, stavljamo
Gospoda na prvo mesto kad treba da dajemo, ili mu nudimo sitniš iz džepa
(ponekad bukvalno) našeg života?
Marijin
dar, kao i dar one simorašne udovice o kojoj piše Marko u 12. poglavlju,
postavlja standard pravog, iskrenog, i bogobojaznog hrišćanskog davanja.
Ništa, što damo Isusu, nije uzalud,
nije bačeno niti besmisleno.
Učenici
(i/ili Juda) su pitali “Čemu ovo rasipanje?” ili “Zašto ovo uništavanje?”.
Sve
skupoceno ulje, u potpunosti je potrošeno kad je sud otvoren. I možda su oni
bili u pravu pitajući se čemu to, i da li je sve to moglo drugačije,
praktičnije da se utroši dajući siromasima.
Ipak,
mislim da je veoma loše, čak bih rekao zlo i potpuno pogrešno reći, da je nešto
što je dato Isusu rasipanje ili gubitak.
Isus
je glava crkve, ona je Njegovo telo. Stoga, davanje u crkvu nije i ne može biti
gubitak. Sve što radimo i dajemo i sprovodimo u crkvi nikad nije i ne može biti
gubitak.
Ako
u crkvu daješ novac, ili svoju energiju, ili svoje vreme, ili bilo šta drugo
što može da se da, neka to bude velikodušno i prosto. Ne meri i ne usteži se.
Sve što daš Gospodu neće biti uzalud. Bog sve blagosilja i bogato uzvraća onima
koji Njemu daju čista srca.
Naravno
oni koji daju ne gledajući koliko daju, oni koji su svim srcem posvećeni Bogu,
doživeće nerazumevanje od drugih.
Učenici
su sasvim promašili poentu i svrhu onog što je Marija uradila. Umesto da su je
pohvalili, kao što je to Isus učinio, oni su je kritikovali zbog razbacivanja.
Osuđivanje
je uvek nezahvalan posao, i treba ga prepustiti Bogu, jer je on jedini koji
pravedno može da presudi takve stvari.
Kad
se u potpunosti predamo Hristu, neko će takav naš stav protumačiti potpuno
pogrešno. Neko će možda reći da se izdižemo ili da želimo da zadivimo druge. Da
se foliramo, ili da preterujemo. Čak i braća i sestre to mogu da kažu, pogotovo
ako ono što činimo izaziva osećaj krivice kod onog koji nije učinio ni ono što
je trebalo, a kamo li i nešto više od toga.
Šta
da radimo sa tim mogućim nerazumevanjem? Ne brinite za to! To je nešto gde baš
ništa ne možete da promenite. Bez obzira da li vas neko ne razume ili osuđuje,
problem je u njemu, a ne u vama.
Ali
budite spremni na to, i ne dozvolite da vam neko oduzima radost i blagoslov
vašeg zajedništva sa Bogom.
Očigledno,
Marija se nije baš mnogo potresla zbog gunđanja učenika. Nema ni tračka
nagoveštaja da su je žaoke apostola sprečile da završi sa predivnim delom koji
je započela i završila, pomazavši Gospoda.
Za
kraj bih rekao ovo.
Neke
poslove u službi je potrebno uraditi pre, nego druge. Nemaju svi poslovi iste
prioritete ni isti značaj.
Isus
kaže da je služenje siromasima hvale vredan cilj, ali da, ponekad nije nephodan
u odnosu na trenutak dešavanja.
Učenici
će uvek imati priliku da čine dobro siromasima, ali neće uvek imati Isusa među
sobom.
Marijina
posvećenost je toliko važnije koliko je bila hitna i neophodna.
U
nastojanjima da činimo dobro, moramo neprestano da se molimo Bogu za mudrost da
budemo sigurni da prvo činimo ono što je najneophodnije. Beskonačno je mnogo
poslova dobra koja treba učiniti za ovaj svet. Želimo da budemo takve sluge,
koje će činiti ono što je stvarno važno i potrebno.
Marijino
delo i nastup su predivno svedočanstvo o tome kako se postavljaju prioriteti.
Prvo ono što je prvo, a posle sve ostalo.
Naš
život mora da bude posvećen Njemu i u skladu sa njim ili je, inače, sve
besmisleno.
Život,
utrošen u Njegovoj službi, nikad nije izgubljen ni uzaludan.
U
svetlu toga, osvrnimo se na praznik koji je pred nama. Uskrs je nešto
najvažnije što se u ovom svetu ikada dogodilo. Usmerimo svoju pažnju na taj
događaj. Ništa drugo, sem toga, nije važno u ovom trenutku. Isus je položio
život pred svog (i našeg) Oca, da se ostvari Njegova volja.
Možda
može da nam se čini da je to moglo drugačije, da Isus baš i nije morao toliko
da pati, da je cena previsoka, da je sve to malo preterano.
Ali
onda se setimo beskonačne ljubavi koju Bog ima za nas. Jer on nas je toliko
zavoleo, da svog Sina dao, da svako ko u Njega veruje, ne propadne nego da ima
život večni,
Za
Njega nije bilo preskupo da da svoj život. Skupoceni, sveti, bezgrešni
život.
Dakle,
Isus nije došao na ovaj svet, da bismo mi plakali, nego da bismo uživali u
najvećoj radosti koju možemo da zamislimo. On je došao da nam da najbolje što
ima – samog sebe i večni život koji donosi sa sobom.
Amin!
Нема коментара:
Постави коментар