недеља, 20. април 2025.

PRAZNINA KOJA OBEĆAVA PROMENU, Marko 14 - 16

 (Protestantska evanđeoska crkva Beograd, 20. april 2025. godine)

Uskrs je praznik u kojem se sve, što se hrišćana tiče, završava i na koji sve ponovo počinje. To je trenutak kada počinje da teče neko novo vreme, kad počinje neki novi život ispunjen novom energijom i snagom.

Baš kao i proleće, u koje ovaj praznik pada, Uskrs je vreme novog života, ponovnog rođenja i ponovnog okupljanja. U prirodi se krug Božije večne namere osvežava: pupoljci bujaju, cvetovi niču i život ponovo izbija. Seme koje je bilo ostavljeno u zemlji, umrlo je i sad, silom Božjom, rađa novi život.

Ali, nije tako samo sa prirodom, nego Bog i nas, koji želimo da živimo u skladu sa večnom Božjom namerom, obnavlja novom nadom, snagom i verom. U Božjoj je prirodi da daje izobilje života, posebno tamo gde je bilo pusto i prazno. Bog svaku prazninu i postolinu, popuni novim životom i pokrene novi ciklus.
Poučeni time, jasno nam je da će Bog popuniti i pokrenuti novi život u nama tamo gde je praznina, samo ako dozvolimo da On deluje.

Marko u ovom delu svog evanđelja na nekoliko mesta naglašava reč “praznina”.
I uistinu, vreme vaskresnja je i vreme praznine u mnogo situacija, mesta, osoba i događaja vazanih za vreme pred vaskrsenje, kao i samo vaskresnje.
Ima u toj reči “praznina” i poraza, tuge i tragedije, ali i pobeda i radosti. I svako od nas je to iskusio.
Čovek oseti prazninu kad izgubi neku bitku, kad dođe vreme tuge ili kad se desi neka tragedije. Takođe, možemo da osetimo veliku radost ili pobedu kad se oslobodimo nekog tereta ili otrgnemo iz nekog ropstva.

Voleo bih zato da danas u ovaj veliki praznik sagledamo i neke večne istine koje će nam pomoći da još više uzrastemo, a iznad svega će nam pomoći da još više proslavaljamo našeg Boga.

PRAZNA BOČICA OD MIRISA (MARKO 14:3–9)

Tri dana pre raspeća, Isus je otišao u kuću Simona Gubavog u Vitaniji. Dok je on jeo, Lazareva sestra Marija je donela veliku posudicu skupocenog mirisa i izlila ga na Isusovu glavu i noge. Cela kuća se odjednom ispunila mirisom tog pomazanja.

Bio je to skup poklon. Ovaj parfem od narda bilo je teško nabaviti, šta zbog cene šta zbog porekla sa Himalaja u Indiji. Mnoge Jevrejke često nosile oko vrata male bočice nalik na dragulj sa nekoliko grama tog predivnog mirisa. Ali Marija je donela punu posudicu od albastera, skoro četristotine grama, razbila je i sve je ispraznila na Isusa.
To ju je koštalo više od novca, koji uopšte nije bio zanemariv. Neki od učenika, posebno Juda, počeli su da je grde zbog rasipničke ekstravagancije.

Znate kako je Marija odgovorila - isto kao i Marti kad ju je ova zvala da ustane od Isusa i dođe da joj pomogne. Uopšte nike obraćala pažnju na njihove reči. Pogotovo što je Isus na to gledao sasvim drugačijim očima.
I ovaj put, isto kao i onda kod Marte, Isus odobrava njen postupak i čak ga pohvaljuje, a ostale kori zbog svoje nepromišljenosti.
Što se Njega tiče ona je uradila ono što je mogla. Ima tu mnogo čega šta Marija nije mogla. Npr. da spreči Judu da izda Isusa, da izbavi Isusa od patnje ili od krsta, … Ali ono što je mogla da uradi, uradila je.
Ukazala je čast i pokazala izuzetnu ljubav koju naš Spasitelj svakako zaslužuje - pre društvenih normi, pre društvenih potreba, pre siromaha - Isus pre svega.

Njena prazna, razbijena, bočica bila je znak da je njen život potpuno ispražnjen od svake druge brige sem one - kako ugoditi Gospodu ne mareći za ono šta drugi misle i koliko to može da košta.

Da li mi činimo ono što možemo za Boga? Da li su nam važnije naše “alabasterske posudice” sa raznim mirisima našeg života, koje ljubomorno čuvamo i držimo zapečaćene, od poslušnosti i želje da ugodimo Bogu?
Da li imamo dragocenosti koje su nam toliko važne i vredne da ne možemo da ih se odreknemo, pa čak ni za Božje delo?

Marija, najverovatnije nije ni bila svesna veličine i značaja svog dela. Nije mogla unapred da zna koliko će Njemu značiti taj njen čin i koliko je uopšte to značajno u celoj sitaciji.

Tako i mi, ponekad, ne umemo da procenimo naše postupanje prema Bogu. Ne znamo koliko dobra može proisteći iz naše odlučnosti da, bez obzira na svet i cenu, izlijemo na Isusa ono što imamo. Neki put potcenimo ono što imamo, a ponekad nam se čini kao preterivanje kad bismo uradili ono što smo namislili. I onda se naravno desi da ne uradimo ništa i uskratimo, ko zna koliko blagoslova, koje je Bog mogao da izlije preko našeg dela i to dugo nakon što nas ni ne bude.

Tako i priča o Marijinoj praznoj, razbiijenoj, bočici blagosilja, uči i hrabri generacje hrišćana, evo već dve hiljade godina.

PRAZNO MESTO ZA STOLOM (Marko 14:18)

Marko 14:12–31 opisuje poslednju pashalnu večeru koju je Isus jeo sa svojim učenicima. Tokom obroka, Isus je najavio da će ga jedan od njih, koji su bili prisutni za stolom, izdati.
To je strašan i razočaravajući trenutak. Ne mogu da zamislim koliko je Isus bio tužan zbog toga.

Jovan zapisao 13:30 “Tada Juda, pošto je uzeo onaj zalogaj (koji mu je Isus dao, moja primedba), odmah izađe. A bila je noć.”

Kad je Juda izašao njegovo mesto za trpezom ostalo je prazno. Niko ga nije oterao, sam je izašao jer je njegovo srce bilo spremno da primi nečastivog i da nastavi da deluje pod njegovom uticajem.
Koliko tuge i tragedije u tom jednom stihu, u par reči - “a bila je noć”!

Juda je iza sebe ostavio svetlost, radost, zajedništvo koju svet nije mogao ni da zamisli, i otišao je u svet tame, neprijateljstva i zla.

Pamtim kad je sala ovog hrama bila prepuna, od prvog reda do poslednjeg na balkonu. Ljudi su, čak ponekad, stajali sa strane ako su malo kasnili na početak službe jer NIJE BILO PRAZNOG mesta.

Sad kad uđem u salu, kad izađem na propovedaonicu, naježim se kad vidim koliko je praznih mesta. I ne brine mene toliko što su mesta prazna, nego se pitam gde su ti koji bi trebalo da sede na tim mestima. Pitate li se vi?
Plašim se da su izašli, i da ih je mrak progutao.

Mnogo je onih koji su, kao Juda, napustili Hrista i prešli na stranu onih koji žele da ga unište.
Mnogo je onih, koji su se okrenuli stvarima ovog sveta, privremenim telesnim zadovoljstvima i požudama, onih koji traže da budu isti kao i svi drugi u svetu i koji relativizuju greh.
Puno je onih koji su napustili privilegiju da budu deca Božja, Božji službenici i učitelji istine, i vratili se u tamu sveta.

Na žalost, nismo mi izuzetak. Praznih stolica ima u svakoj skupštini Božjeg naroda, i one su tu kao znak upozorenja, a možda i podstrek da se preispitujemo - da nisam možda i ja taj.

PRAZNE REČI (Marko 14:29–31)

Isus poznaje naše slabosti. I ne zamera što smo slabi, nego što ne tražimo pomoć. Zna da nam je potrebna pomoć i da bez toga ne možemo ništa uraditi.

Ali mi baš volimo da se junačimo ali ispada da smo, najčešće, jaki samo na rečima.

Kad je Isus rekao da će se učenici razbežati u odsutnom trenutku, Petar je bio, skoro pa uvređen. Insistirao je na tome da, bez obzira šta da se desi, pa da i svi odu, on neće da napusti i izda Isusa (Marko 14:29–31; videti Matej 26:35). “A tako rekoše i ostali” piše Marko.
Mi sad znamo, a Isus je još onda znao, da su to prazne reči. U samo nekoliko sati apostoli apostoli kao da su u zemlju propali, a onaj koji je bio najuporniji uspeo je čak tri puta da se odrekne Isusa.
Čudan način za iskazivanje večne lojalnosti po svaku cenu - prekršeno obećanje i zavet.

Prazne reči!
Očigledno je da, barem povremeno, moramo sebi da postavimo neka teška pitanja o rečima koje izgovaramo i obećanjima koja dajemo. Da se suočimo sa tim koliko to lako činimo i koliko ih još lakše kršimo.

Npr. bračni zaveti! Znate li da je prosečno trajanje brakova u Srbiji trinaest godina - a mi smo kao tradicionalna hrišćanska zemlja i većina brakova je sklopljena u crkvi - dok nas smrt ne rastavi.

O onim sitnim neispunjenim obećanjima - doćiću; uradiću; pomoćiću; biću dobar; držaću dijetu … da i ne govorim.

Ipak iznad svega su obećanja koja smo dali Bogu. Nismo li se, kao hrišćani, obavezali da ćemo živeti čistim životom, da ćemo verno služiti, da će nam Božja volja biti na prvom mestu, da ćemo da volimo jedni druge?
Pa? Šta se desilo sa tim?

Bog ne traži od nas reči, nego dela. “Gde je mnogo reči, tu nije bez greha, a ko zauzdava jezik mudar je.” uči nas Božja mudrost u Poslovicama 10:19

Pogotovo Bog ne traži od nas prazne reči. Moramo da se čuvamo toga, čak i u molitvi. Sam Isus kaže “Kad se molite, ne brbljajte kao neznabošci, jer oni misle da će zbog mnogo reči biti uslišeni.” Matej 6:7

Isusu ne pomažu oni koji umeju mnogo i lepo da govore, nego oni koji žele istrajno da služe, pa u službi i nešto da kažu, ako treba. Zato naša reč treba da bude da ili ne!

PRAZNA ČAŠA (Marko 14:32–36)

Isus je došao na zemlju kad se ispunilo vreme koje je Bog odredio da traži pravdu za sve prekršene zavete, za svu neveru, za iskazano zlo, nepravdu, patnju, bol i neposlušnost. Sve to sakupljeno je u čaši koju će Sin Čovečji morati da ispije da bi spasao one koji će mu verovati. Sva ta nevolja morala je biti prikovana na krst.

Hrist je znao za plan i znao je koliko patnje je pred njim. Duše na smrt žalosne, obuzet teskobom i strahom, pao je na kolena u Getsimanijskom vrtu i molio.
Molio je da ga mimoiđe ta čaša pogani, da je Otac skloni od njega. Ali, bilo mu je jasno da je, kao što je Jovan zapisao (12:27,28) “zato i došao do ovog časa.” I zato, umesto da očajava moli “Oče, proslavi svoje ime”, kao što je Matej zabeležio u (26:42) “Oče moj, … neka bude volja tvoja.”
Zato, kad gledamo sve ono što se dešavalo sa Hristom razmislite o onome što je Isus rekao Pilatu: “Ne bi ti imao nikakve vlasti nada mnom, da ti nije data sa neba.”

Vojnici su mislili da ga hapse, ali on se prepustio. Vladari su mislili da ga osuđuju, ali on nije hteo da se brani. Ljudi su mislili da ga konopci drže vezanog, ali on je ostao svezan jer je tako odlučio da sprovede Božju volju.
Isus je svojom odlukom uzeo i ispio čašu koja je bila pred njim. I tako je, kao što Pavle piše, ostao poslušan, do smrti na krstu.

Ovo je čudo jevanđelja! „On je u svom telu poneo naše grehe na drvo, da mi, umrevši gresima, živimo za pravednost. Njegovim ranama ste isceljeni.“ 1. Petrova 2:24 i

“Zato sada nema osude za one koji su u Hristu Isusu” Rimljanima 8:1

Čaša smrti je popijena, Božja pravednost je zadovoljena i čaša je oprana Hristovom krvlju, i tako očišćenu ispunila ju je voda života. Isus svojim delom poziva sve da dođu i piju vodu života.
Na kraju Biblije čitamo poziv koji je upućen svim ljudima svuda da dođu i piju vodu života. „I Duh i Nevesta kažu: Dođi’... I ko je žedan, neka dođe; ko hoće, neka besplatno zagrabi vode života.” Otkrivenje 22:17

PRAZAN GROB (Marko 16:6)

U Jerusalimu se nalazi grobnica, za koju kažu da je Hristova. Ima i čak dve jer ne mogu da se dogovore koje je prava. Ali mi znamo da ni jedna nije Hristova. Njemu je ona trebala samo privremeno, za vikend.

Iako smo mnogo puta čuli da su preduzete opsežne i stroge mere da se to ne desi - postavljena je straža, navaljena je veliki kamen na ulaz, stavljen je pečat vlasti - i ništa, ipak se desilo.
Grob je u nedeljno jutro osvanuo prazan. Onoga koji je rekao “Porušite ovaj hram, i ja ću ga ponovo podići za tri dana.” Jovan 2:19, nikakve mere osiguranja nisu mogle da spreče da izađe, nisu mogle da budu prepreka.
Isus je napustio grob, po volji i sili Boga živoga. Ostala je samo prazna šuplja stena kao svedočanstvo da je Onaj, koji je tu trebao da leži, pobedio smrt.

Taj grob, zauvek prazan, je Božja garancija da će jednog dana svaki grob na zemlji biti ispražnjen. I zato u ovom prazničnom danu slavimo Gospoda za preveliki dar koji smo primili, rečima:

“Neka je blagosloven Bog i Otac našeg Gospoda Isusa Hrista. On nas je u svom velikom milosrđu, vaskrsenjem Isusa Hrista iz mrtvih, ponovo rodio na živu nadu.” 1. Petrova 1:3.

Pošto je Isus pobedio smrt, otvoren je put ka nebu svima, bez obzira ko si, šta si, gde si, čiji si … ako veruješ i predaš se milosti Božijoj za tebe važi Božja reč Jovan 3:16 “Jer, Bog je toliko voleo svet da je dao svog jedinorođenog Sina da ko god i njega veruje ne propadne, nego da ima život večni.”

Dakle, ova pruka koja dolazi od praznog groba, je najvažnija koja je ikad upućena svim ljudima na svetu, jer ona govori o sili Božijoj, ljubavi Hristovoj i nadi koja dolazi sa neba. Ona kaže da se pojavila blagodat Božja koja je donela spasenje svim ljudima, i zahvaljujući kojoj možemo reći “Ako je, dakle, neko u Hristu, novo je stvorenje; staro je prošlo, evo, novo je nastalo.” 2.Korinćanima 5:17

Amin! Slava Uskrslom Hristu Isusu!

Нема коментара:

Постави коментар