i
Kološanima 3:1-4 „Ako ste, dakle, vaskrsli s Hristom, tražite ono što je na nebu, tamo gde Hristos sedi Bogu zdesna. Usmerite svoje misli na ono što je na nebu, a ne na ono što je na zemlji. Jer, umrli ste i vaš život je sa Hristom sakriven u Bogu. Kada se pojavi Hristos, vaš život, tada ćete se i vi s njim pojaviti u slavi.”
Oba ova pasusa “bićemo sjedinjeni i u njegovom vaskrsenju“ i “tada ćete se i vi s njim pojaviti u slavi” usmeravaju našu pažnju na budućnost.
Zašto je važno da govorimo o tome šta će biti u bućnosti?
Važno je jer budućnost je razlog zašto dolazimo ovde, zašto radimo to što radimo, na kraju krajeva budućnost je razlog zašto smo hrišćani.
Mislim da premalo govorimo o stvarima koje nas očekuju u budućnosti. Činjenicu da će se Isus vratiti i da ćemo mi ćemo ići s Njim da bismo bili s njim na Nebu, uzeli smo to zdravo za gotovo. I to je to!
U međuvremenu preokupirani smo svakodnevnicom, sa svim situacijama sa kojima moramo da se suočimo, sa okolnostima koje nam, ponekad, nisu naklonjene, učimo, rastemo, napredujemo, borimo se, gradimo, sadimo, … i svašta nešto još.
Povremeno se setimo i prošlosti. I dobro je da se podsetimo kakvi smo bili, s čim smo se suočavali, kakve smo odluke donosili i kakve transformacije smo doživeli. Ako ni zbog čega ono bar da znamo šta da izbegavamo.
Međutim, prošlost i sadašnjost samo su priprema za našu izvesnu budućnost koja nam je obećana, za nagradu koju treba da primimo.
U svetu, bez obzira kako planirali, niko ne može sa sigurnošću da tvrdi kakva će mu biti budućnost. I ljudi u svetu imaju planove i očekivanja, ali je sve to kao račun bez krčmara. U moru suludih, nekontrolisanih, egoističnih, alavih i grešnih života, nikad ne znate šta će vam se i u kom trenutku sručiti na glavu.
Za razliku od toga budućnost hrišćana je izvesna jer je isplanirana i obećana i ostvariće se u, od Boga, određeno vreme, i ne zavisi od nas nego od onog ko je obećao. Jer je Bog taj koji sve drži pod svojojm kontrolom.
Sva njegova obećanja su “Da i Amin” pa tako i obećanje naše budućnosti.
Zapitajte se kad ste poslednji put razmišljali o tome šta vam je Bog obećao za budućnost?
O tome, malo ko i retko kad razmišlja, zar ne?
A ono, bez te spoznaje budućih dobara, prošlost bi bila bezvredna, sadašnjost veoma teška i zastrašujuća, i svakako besciljna i besmislena.
Besmislena jer bez te nade u buduća dobra, samo smo grupa jadnika uplašena od života koja se krije iza praznih priča i veruje u bajke. Kao što i apostol Pavle kaže 1. Korinćanima 15:14,17,19 stih
“Ako Hristos nije vaskrsao, uzaludno je naše propovedanje, uzaludna je naša vera.”
“Ako Hristos nije vaskrsao, vaša vera je uzaludna - još ste u svojim gresima.”
“Ako se samo u ovom životu (sadašnjosti) uzdamo u Hrista, najbedniji smo od svih ljudi.”
Dakle ako nema nade za budućnost, a to su vaskrsenje i večni život, neće biti snage pa ni razloga za sadašnjost.
Čak i najbanalnije stvari u životu oslonjene su na nadu u budućnosti.
Npr. Savremeni svet je opčinjen teretanama. I sad, niko ne ide u teretanu da bi plaćao članarinu i da bi potrošio malo vremena. Ko god ide tamo očekuje da će se nešto desiti u budućnosti - da će ojačati, ulepšati telo, izgubiti kilograme, poboljšati kondiciju. (očigledno je da ja ne idem u teretanu)
Kad šaljete dete da trenira tenis, možda ne očekujete da će baš postati Novak Đoković, ali ko zna. Zar ne!?
Kad upišete neku školu ili fakultet, nije to zato što ste dokoni, nego zato što želite u budućnosti da se bavite onim što volite.
Za sve ovo, iako nema nikave sigurnosti da će se ostvariti - jer niko ne može da ti garantuje da ćeš smrštati, niti da ćeš postati vrhunski teniser, niti da će završiti fakultet - ljudi ulažu silne napore i sredstva. Zašto? Zato što očekuju neki boljitak u bućnosti.
Da nema nade da će boljitka biti pitanja - Čemu sve ovo? Zašto sve uopšte radim? Ostala bi bez odgovora.
Pa tako i mi možemo da postavimo pitanja - zašto dolazimo, zašto molimo, zašto slavimo, zašto smo u crkvi … Ako nema sigurne nade za budućnost, neće biti ni odgovora.
Ako nema nade, onda će naša vera izbledeti, slabiti i na kraju umireti.
MORAMO VIŠE GOVORITI O NEBU
Zato je veoma važno da češće i više govorimo o nebu, o sigurnosti da ćemo budućnost provesti na tom mestu koje nam je Gospod obećao i koje će biti naš večni dom.
Jednom je neko rekao: “Svi bi voleli da idu u raj ali niko ne bi da umre.” To je istina zar ne? Imamo obećanje neverovatnih dobara, a opet se grčevito borimo za svaki dah života koji živimo u ovom telu. Doduše ne svi, ali većina da.
Znam neke hrišćane na zapadu koji nose narukvicu sa pločicama - ne oživljavati i ne život na aparatima! Dakle, kad sam umro umro sam! To je Božja volja, ostavite me na miru!
Kod nas to ne važi, oživljavaće vas želeli vi to ili ne!
Živimo u vremenu koje je “opsednuto” telom. U ovom svetu sve je podređeno telu. Pogledajte samo reklame usput. Da ne pominjem one televizijske.
Ne kažem da telo nije važno, naprotiv. Važno je i nama hrišćanima. U njemu provodimo ovozemaljski život, i kao što kaže Pavle da u njemu živimo i dužni smo da se brinemo za to telo jer je hram Svetog Duha. Telima slavimo, radimo i služimo našeg Boga. (Rimljanima 12; 1. Korinćanima 6).
Ipak, o telu ne treba brinuti više nego što je potrebno da ono bude funkcionalno i primereno da proslavlja Boga. Za razliku od sveta mi znamo da nije potrebno da naše telo bude mlado, lepo, zdravo, atraktivno, istrenirano, da bi uspešno služilo Bogu. Telo može da bude bolesno, ograničeno, pa čak i osakaćeno, pa ipak možemo s njim snažno da proslavljamo Boga i da zauzmemo svoje mesto na nebu u novom proslavljenom telu.
S druge strane neko može da ima savršeno telo, da bude potpuno zdrav, a opet da huli na Boga i da ode u pakao!
Tako kaže Isus, zar ne?
Dakle, bogougodan život je više od telesne lepote i zdravlja.
To možemo da prihvatimo i živimo sa tim, tek kada verujemo u savršenstvo budućeg života i kad smo potpuno uvereni da postoji život koji je mnogo bolji i pretežniiji od ovoga kojeg sad živimo.
Jer Bog će nas pozvati k sebi, ne na osnovu našeg izgleda, snage, pameti, lepote, ... nego po svojoj milosti koju izliva na one koji se pozudaju u njega i veruju mu. Kao što i reč kaže “Jer je Bog tako zavoleo svet da je dao svog jedinorođenog sina, da svako ko u njega veruje, ne propadne, nego da ima život večni.” Jovan 3:16
I to je ono što našu budućnost čini izvesnom, obećanje da će nas Bog uzeti, ne na osnovu naših kvaliteta, nego na osnovu Njegove milosti, koja ne gleda ko je ko.
Šta nam to skreće pogled sa budućih dobara i čini nas nesigurnima?
Ponekad ćete čuti da neko kaže: Ne postoji razlika između hrišćana i nehrišćana.
Ajde!? Možda i preterujem ali za mene je bogohulno reći da ne postoji razlika između Božje dece i dece ovoga sveta.
Već sama činjenica da ljudi ovog sveta ne prihvataju i ne razumeju Isusa govori nam o drastičnoj razlici između hrišćana i onih koji to nisu.
Verujem da svi znate situaciju u kojoj Isus raspravlja sa farisejima - Jovan 8:42-44.
“A Isus im reče: »Kad bi Bog bio vaš otac, vi biste me voleli, jer sam došao od Boga i sad sam ovde. Nisam došao sam od sebe, nego me je on poslao. Zašto ne razumete šta vam govorim? Zato što ne možete da čujete moju reč. Vi ste od oca đavola i hoćete da ispunjavate želje svoga oca. On je čovekoubica od početka i nije se držao istine, jer u njemu nema istine. Kada govori laži, govori ono što mu je svojstveno, jer je lažov i otac laži.”
Ako hrišćani nisu drugačiji od ljudi ovoga sveta nešto ozbiljno nije u redu sa njihovim životima.
Hrišćani imperativno moraju da budu drugačiji - po pitanju morala, etike, vere, duhovnosti i nade. To nije pitanje izbora. Ne!
Pogotovo kada govorimo o nadi. Hrišćanin mora da živi u nadi da je njegov odlazak u svoje buduće nebesko mesto izvesno i da žudi za njim i da ga s nestrpljenjem iščekuje.
Da li je svet u pravu kad kaže da smo isti kao i oni?
Nismo, ali ponekad izgleda kao da jesmo. Ponekad, možda i malo prečesto, podlegnemo stvarima koje su tako svetovne da izgleda da nema razlike između nas i njih.
Apostol Pavle poprilično nezadovoljan ponašanjem Korinćana, u svojoj prvoj poslanici 4:8 piše: “Već ste se zasitili. Već ste se obogatili. Postadoste carevi, i to bez nas. Kamo sreće da ste postali carevi, pa da i mi s vama vladamo kao carevi.”
Malo ironije i sarkazma od strane Pavla otkriva veliku istinu o čestom ponašanju hrišćana. Nekako, iz nekog razloga, postanemo oholi, postanemo slični ovom svetu, pa se pravimo da smo važniji, bolji od njih, obogatimo se nekim spoznajama i mislimo da nam to daje neku prednost. Da možemo da osuđujemo i podešavamo ljude i njihovo ponašanje po sopstvenim merilima.
I stvarno, ako se tako ponašamo, kako se onda razlikujemo od ljudi ovog sveta.
Nije bogatstvo samo u novcu, nego ima raznog bogatstva, a sva bogatstva imaju jedno zajedničko, vezuju nas, ankerišu, za ovaj svet, za duh ovog sveta, za materijalno ovog sveta, za život u telu. Što smo više vezani za svet to smo manje vezani za Boga.
Zato nas Reč i uči: “Blago siromašnima duhom jer njihovo je Carstvo nebesko.” Matej 5:3
I Luka 18:25 “Lakše je kamili da prođe kroz iglene uši nego bogatašu da uđe u Božje carstvo.”
Sviđa nam se ovde dole. Nema previše želje za preseljenje gore. Ne osećamo se kao “stranci i došljaci na zemlji … kao oni koji traže otadžbinu.” kako to čitamo u poslanici Jevrejima 11:13,14
Osećamo se kao da smo ovde kod kuće. Stvorili smo previše toga, dogurali smo prilično daleko, imamo previše toga da izgubimo, da bismo se bavili nečim što je “ptica na grani”.
Čak i najsiromašniji iako se pate u bedi grčevito drže svoje svetovne stvari, kakve god da su bedne, a na sve to bogati ih plaše da bi i to mogli da izgube ako se ne povinuju svetovnoj vlasti.
S druge strane Bog nas poziva da se okrenemo prema njemu i da prestanemo da brinemo o tome šta je ovde dole. Matej 6:25 “Ne brinite za svoj život - šta ćete jesti ili piti; ili za svoje telo šta ćete obući. Zar život nije pretežniji od hrane, a telo od odeće?” kaže Isus.
I onda opet “»Ne zgrčite sebi blago na zemlji, gde moljci i rđa nagrizaju i gde lopovi provaljuju i kradu. Nego, zgrćite sebi blago na nebu, gde ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gde lopovi ne provaljuju i ne kradu. Jer, gde ti je blago, tamo će ti biti i srce.« Matej 6:19-21
Jer tamo gde je naše blago, tamo će biti i naše srce. A gde to treba da bude naše srce?
“U kući moga Oca ima mnogo stanova. Da nije tako, zar bih vam rekao: ‚Idem da vam pripremim mesto.‘? A kada odem i pripremim vam mesto, doći ću opet i uzeti vas k sebi da i vi budete tamo gde sam ja.” kaže Isus (Jovan 4:2,3)
O tom mestu moramo da sanjamo, da mu se nadamo, da o njemu pričamo i propovedamo, da ga utisnemo u srca, nas samih, u srca naše dece, da objavimo našim prijateljima i celom svetu.
Ne smemo da budemo ukalupljeni svetovnim filozofijama, nego treba da se uklapamo u Nebesko carstvo, mesto gde ćemo provesti budućnost, i da to bude prva stvar o kojoj brinemo.
Sve ostalo koliko i kako mora.
Ne smemo da poverujemo u, tzv. evanđelje prosperiteta, koje samo ohrabruje našu sebičnost i podstiče našu halapljivost za svetovna dobra. To je rđa koja nagriza našu veru, potkopava naše pouzdavanje u Boga, narušava naš hrišćanski život. Ta rđa postane vidljiva i vide je svi, pa i naša deca koja žive u svetu neprestanog pritiska da budu i ponašaju se kao svet.
Rđa skriva sliku nebeskih dobara kojima treba da težimo. Znam, lepo je biti bogat u ovom svetu, ali je mnogo važnije sakupljati blaga za nebesko carstvo.
Da bi nas drugi, a pogotovo naša deca, shvatali ozbiljno, da bi svet prepoznao našu različitost moramo da se ponašamo u skladu sa verom koju ispovedamo.
Sve to, naravno, ne znači da ćemo odbaciti sve ono što imamo na zemlji i postati toliko duhovni da nam ništa materijalno ne treba.
Možda ste nekad čuli da kažu za nekoga da je toliko duhovan da ne želi da ima ništa sa tim zemaljskim stvarima.
Nadam se da me niko neće shvatiti pogrešno, ali to nema nikakve veze sa duhovnošću. Nikakve!
Sve je to prazna priča, naivni snovi zavedenih umova bez stvarnog dodira sa Bogom. Ili, kao što čitamo u poslanici Kološanima 2:23 “To, doduše, izgleda kao mudrost, jer se sastoji od samonametnute pobožnosti, lažne poniznosti i bespoštedne strogosti prema telu, ali nema nikakvu vrednost za obuzdavanje grešne naravi.”
Ni jedan hrišćani nije pozvan da se krije od sveta. Naprotiv, svi mo pozvani da budemo svedoci, a teško je svedočiti ako ne živiš u istim uslovima kao i onaj kome treba da svedočiš.
Jer reč nam kaže “Ali, primićete silu kada na vas siđe Sveti Duh i bićete moji svedoci u Jerusalimu, u celoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje.” Dela 1:8
Sila koja nam je data nije za to da se što uspešnije klonimo sveta, nego da se u svetu izborimo za svedočanstvo koje nam je povereno.
Ovaj svet treba nas i naše svedočanstvo. Ovde smo zato što je to njima potrebno. Zar ne!?
Apostol Pavle je napisao Filipljanima 1:21-25 “Jer, za mene je život Hristos, a smrt dobitak. Ako budem živeo u telu, to će za mene značiti plodan rad. A šta ću odabrati, ne znam. Pritešnjen sam između ovoga dvoga: želim da odem i da budem sa Hristom, što je mnogo bolje, ali radi vas je potrebnije da ostanem u telu. Uveren u to, znam da ću ostati i biti sa svima vama radi vašeg napretka i radosti u veri,”
Dakle, bez obzira na sve, važno je da smo tu, da delimo sudbinu ovog sveta ali ne i budućnost.
Mi smo so zemlje i svetlost sveta. A ova zemlja je jedino mesto gde možemo da živimo u ovom telu. Ovaj život nije proba, i od toga kako ga živimo zavisi gde ćemo provesti budućnost.
Zbog toga moramo da se razlikujemo od ovog sveta. Da cenimo ono što nam je Bog dao, da uživamo u blagodatima koje od Njega primamo i da ne dozvolimo da nas ljudi cene po tome, da ne postanemo ponosni što smo Božja deca, nego da nas ljudi prepoznaju kao one koji ništa nemaju, a sve imaju.
U jednoj raspravi neko mi je skeptično dobacio - kako možeš da propovedaš nadu u svetu u kojem živimo, gde sve ide od lošeg na gore i gde je sve beznadežno.
U pravu je čovek i ne može da se propoveda nada ovog sveta jer ona, budimo realni, ne postoji. Svet je osuđen na propast i tu nema nade. I u stvari, nada je jedina stvar koji vam svet ne može obećati niti obezbediti.
Ali mi i ne propovedamo tu nadu, nego se nadamo ostvarenju Božjih obećanja jer Mu verujemo. Kao što čitamo u poslanici Jevrejima 11:1 “A vera je pouzdanje u ono čemu se nadamo, …”
Ono što je vazduh za naša pluća, to je nada za našu veru. Za veru u Onoga koji dolazi, koji je naš Život. Njemu govorimo, Maranata!, dođi Gospode!
Povedi nas našem domu na Nebu.
Amin!
Нема коментара:
Постави коментар